Neki se dan u novinama pojavila izjava kako će Vlada ‘...u okviru zakona učiniti sve da ne porastu cijene, posebice prehrambenih proizvoda'. Novinaru koji je zanat počeo još za debelog socijalizma odmah se javi déjà vu efekt: ‘Jesam li ja to u ranim 80-im godinama 20. stoljeća ili na početku drugog desetljeća 21. stoljeća?' Gornju izjavu izrekla je premijerka Jadranka Kosor prije nekoliko dana, ali identične rečenične konstrukcije prenosili smo u Večernjaku prije četvrt stoljeća - izricali su ih predsjednici Saveznog izvršnog vijeća (za mlađe generacije, danas bi se reklo: predsjednici savezne vlade) nastojeći smiriti građane uznemirene rastom cijena, tj. inflacijom.
Promašene investicije Nije to jedini bljesak koji budi pitanje u kojem u stoljeću živimo. Po medijima se ponovno govori o Tvornici glinice Obrovac čije je zemljište navodno ispod cijene dobio, kao što se to obično kaže, ‘kontroverzni poduzetnik' Luka Jerić, a sad bi ondje IGH trebao graditi termoelektranu. Tvornica glinice Obrovac sinonim je za sve propale investicije u kasnoj fazi socijalističke opčinjenosti izazivanjem investicijskih valova. Potkraj 70-ih godina u cijeloj su se tadašnjoj Jugoslaviji uzimali strani krediti kako bi se gradile velebne tvornice. Mnogo se njih nakon pet-šest godina pokazalo čistim promašajima, a generacije novinara ispunjavale su svoje mjesečne norme pišući upravo o Tvornici glinice Obrovac.
Propala je zbog sitnice: stotinama kilometara uokolo tvornice koja je trebala proizvoditi glinicu nije bilo rude u kojoj bi se našlo dovoljno sirovine za rentabilno poslovanje.Na socijalistička vremena podsjeća i obrazloženje za smjenu predsjednika i člana Uprave Jadroplova. Odletjeli su jer nisu poštovali Vladinu odluku kojom je naloženo da najveći iznos direktorskih plaća ne smije premašiti 17.000 kuna. Joj, koliko smo takvih neposlušnih ispratili člancima tijekom socijalizma! Uza službenu partijsku etiketu da pripadaju ‘tehnomenadžerskoj struji'.Uglavnom, potvrđuje se da čovjek (a osobito političar) može iz socijalizma, ali socijalizam teško izlazi iz njega. Naravno da se ne može usporediti socijalizam iz 80-ih prošlog stoljeća s ovim što imamo danas, ali čini se da je promjena samo u efektima uvođenja privatnog vlasništva nad tvrtkama. Pa danas postoje spajanja i preuzimanja, burza i sve što nosi privatno vlasništvo. U temeljnim političkim i makroekonomskim odrednicama, međutim, kao da je ostala zbunjenost. Stare vrijednosti kao više ne vrijede, a novih nema.Floskule o zaštiti građana od rasta cijena, ograničenju plaća direktora i slično samo su dokaz kako ni vlada Jadranke Kosor nema suvremen, konzistentan sustav vrijednosti.
Aluminij strateška sirovina?! Da se svih ovih profućkanih godina stvarala snažna, međunarodno konkurentna ekonomija u kojoj vladaju tvrtke sposobne razmjenjivati robu s inozemstvom, da ne kažem izvoziti, danas ne bi bilo toliko socijale, potrošača koji su bez kupovne moći pa ih, kao, vlada mora štititi od rasta cijena prehrambenih proizvoda. Zaštita bi im bila da imaju radna mjesta u izvoznim tvrtkama, dobre plaće, pa i prostor da podnesu rast cijena dijela prehrane koji je objektivno teško izbjeći.Dokaz zbunjenosti jest i najnovija inicijativa o rasprodaji preostaloga nacionalnog obiteljskog srebra. Ni 20 godina od početka pretvorbe i privatizacije ne zna se zašto se rasprodaju neke državne tvrtke. Radi pravednosti, zbog čega dionice treba najprije ponuditi građanima, naravno, uoči izbora? Ili zato što je znanstveno dokazano da privatizirane državne tvrtke donose veću dobrobit naciji? Ili se te tvrtke prodaju da se pokrpa rupa u državnim financijama? Ili još vrijedi ono socijalističko opredjeljenje da smo svi mi stvarali te tvrtke i da one ne smiju završiti u privatnim rukama? Kolika je danas smušenost (često viđena za socijalizma), potvrđuje i Vladina nova odluka da HEP i zakonski smije mostarskom Aluminiju prodavati električnu energiju po povlaštenoj cijeni. ‘Krunski argument' jest da je aluminij za hrvatsku ‘strateška sirovina'. Opa! Sad će biti veselo. Vlada se počela zakopavati. Ako je aluminij proglasila hrvatskim strateškim proizvodom, sad će svaki proizvođač zahtijevati da se i njegov proizvod proglasi ‘strateškim'. Hrvatska nema, koliko se zna, avioindustriju pa da se u nju ugrađuje aluminij iz Šibenika. A zašto bi aluprozori bili strateška stvar? Pa mogu se proizvoditi i od drva!
