Živimo u svijetu gdje vlada kapitalizam - u njemu bogati postaju sve bogatiji, a siromašni padaju toliko nisko dokle se nije ni smatralo da se može ići. Očito je da sustav upravljanja svijetom ima neke greške, ali koje su i kako ih popraviti iziskuje raspravu u kojoj bi svaki čovjek imao svoju ideju, niti jedna ne bi bila sasvim ista, no, ljudi smo, zar se ne možemo dogovoriti?
Prije smo imali Marxističku ideju komunizma- sada sama riječ izaziva gađenje, ali kao ideja je bila sasvim racionalna (pod uvjetom da ne postoji ljudska pohlepa), te je zbog toga ta ideja ostala samo utopistična. Sličnu ideju vidimo u dokumentarcima Zeitgeist, malo je realnija, ali opet predlaže načine života, ali ne daje način KAKO doći do toga, kako nagovoriti najbogatije da se odreknu viška i daju onima kojima je to potrebnije? Finska (a i mnoge kulturne zemlje) ima jedan program koji je dio sustava kakav bi trebao biti- a to je - ne posjedovanje stvari koje ne koristiš stalno. Tako su oni u gradove postavili biciklističke stanice, poklonili bicikle i ljudi se slobodno njima koriste kako bi došli do druge stanice i tamo ih uredno vratili. Kod njih to funkcionira, iskreno, ne znam kako bi to „prošlo" u Virovitici ili još gore, Zagrebu.
Tu dolazimo do moralne svijesti građana, da li je na nivou na kojem bi trebala biti ili se u ovih zadnjih desetljeća promijenila zbog raznoraznih stvari koje su se počele smatrati normalnima? Tražiš posao - prvo što radiš je da zoveš poznanika koji pozna nekoga da pripomogne. Smatra se ok jer ipak, nezaposlen si, moraš raditi. Tada, imaš svoj obrt, ne ide dobro, pa nešto prijaviš nešto ne, to je ok jer ne znaš kako ćeš preživjeti. Onda odeš u Bosnu, prevezeš par šteka hrvatskih cigareta i prodaš po cijeni koja je realna u Hrvatskoj - to je ok jer nemaš kako drugačije zaraditi za kruh.
Mislim da se svijest o moralu i etici promijenila i nedopušteno je postalo dopušteno jer jedino tako možeš preživjeti, no, kada bi svi poštivali zakone i pravila, zar ne bi zemlja bolje funkcionirala i razvijala se pa bi i postojale bolje mogućnosti? Imali bi sigurnost da ćeš dobiti taj posao ako si kvalificiran, a ne ako si pripadnik neke stranke ili nečiji rođak. Zar se ne bojite za budućnost svoje djece u nemoralnom društvu?
Pokreti za promjenu takvog načina života započeli su u mnogim prijašnjim naraštajima, a sada se opet pojavljuju, svjesni smo prosvjeda u našoj lijepoj zemlji Hrvatskoj, svjesni smo prosvjeda u Europi, čujemo vijesti o borbi malih ljudi za bolje sutra. Traži se sloboda, moral, solidarnost i heroji koji će istupiti, žrtvovati se za bolje sutra. Samo je pitanje da li heroji više postoje i tko smatra koga herojem. Hrvati naše generale smatraju herojima, Srbi svoje. Da li heroj može biti i običan čovjek koji će se istaknuti iz mase, izreći svoje mišljenje unatoč strahu od ušutkavanja?
Da li se na prosvjede u našoj maloj Virovitici odazvalo toliko malo ljudi zbog straha da ne izgube posao, zbog straha da neće moći naći posao, zbog straha da se ne „obojaju" u crne ovce ili je jednostavno Virovitica toliko vjerna HDZ-u unatoč svim aferama koje su isplivale (neću ih nabrajati, svi sve znate - od Sanadera pa sve do naših virovitičko-podravskih vladajućih)?
Uspješnost prosvjeda u našoj državi se sa svakih drugih usta drugačije čuje, neki smatraju da su uspješni jer su uzdrmali Vladu tako da se više bori protiv korupcije i da se više potrudi riješiti probleme koji tresu državu. Taj trud možemo vidjeti svaki dan u skoro svakoj objavljenoj vijesti (ili je to samo počela izborna kampanja?)- svečana otvaranja, službena primanja, velika ulaganja, predivna uređivanja, hrpa zapošljavanja, solidarna doniranja i tako u nedogled.
Neka druga usta kažu da su neuspješni jer nisu postigli osnovni cilj (raspisivanje izbora i smjenu Vlade). No, da li su prosvjedi gotovi ili tek započinju, započinje li europska buna, a nakon nje i svjetska? Sigurno ste primijetili akcije Društvene Mreže Građana koja postavljanjem transparenata u Zagrebu i diljem Hrvatske nastavlja prosvjedovati, ali na drugačiji način - pokazivanjem da ne odustaju od traženja osnovnih prava građana.
Svi znamo da nas ima svakakvih i te različitosti bi nas trebale spajati, a ne razdvajati. Različitih smo boja kože, različitih vjera, različitih stranačkih opredjeljenja - zašto se ne možemo svi međusobno poštivati? Ideja koja me kao idealistu stalno tapka po ramenu je ta da se sve naše stranke dogovore i izaberu program koji je najbolji za oporavak naše države, jer, ako svaka stranka radi za narod, zašto ne bi zajedno radili za narod i kompromisom ostvarili zakone koje narod želi. Podsjeća me to na brak, jer, na početku ljubavne veze uvijek vlada zaljubljenost, poslije ta zaljubljenost splasne, dolazi tiha ljubav i uvijek postoje neke stvari oko kojih se dvoje ljudi ne može složiti - no, da bi veza uspjela, moramo kompromisirati, inače bi svaka veza završila krahom.
Kada bi došlo do suradnje stranaka u provedbi zakona bi mnogo doprinijeli referendumi jer bi se volja naroda jasnije profilirala. Samo, kada bi se i to ostvarilo, građani preuzimaju odgovornost, a ta je da izađu na izbore i referendume i izjasne se što žele, a ne da u svoja četiri zida razmišljaju o tome kako bi moglo biti bolje. Tako bi i prosvjednici i političari mogli naći zajednički jezik putem kompromisa, putem priznavanja nekih zahtjeva, zar se ne bi mirnim putem mogli dogovoriti o nekim koracima daljnjeg oporavka? Pa na kraju krajeva živimo u istoj državi i svi želimo da procvjeta, čak i oni koji žele svoj brk omastiti moraju znati da ga neće imati čime omastiti ako država propadne.
Sjećam se jednog psihološkog primjera koji govori o tome zašto ljudi nisu spremni ustati i napraviti nešto, nadam se da ćete se zamisliti i krenuti u akciju, jer svaka osoba je bitna. Činjenica je ovakva: ako na nekoj plaži (bilo kojoj, ali pošto volimo našu državu recimo negdje u Novalji) ima mnogo ljudi i netko se počne utapati, proći će puno više vremena da netko krene spasiti tu osobu nego ako je plaža pusta i nalazi se samo jedan čovjek koji može krenuti u spašavanje. Razlog je taj da ljudi uvijek misle da će netko drugi napraviti nešto umjesto njih. Po tome ljudi misle da su u gomili nebitni, a to ponekad može odlučivati o kvaliteti života, pa i o životu i smrti.
