Reče mi frendica s kojom povremeno popijem jutarnju kavu u Boomu kako je i ovih blagdana bila dobra! Svake godine uoči Božića obiđe nekoliko siromašnih virovitičkih familija i odnese im darove. Uvijek ih iskreno obraduje jer si to što im poklanja, na žalost, ne mogu priuštiti. Nisam znao za taj njezin običaj koji seže daleko u prošlost, još u ono vrijeme kada nam je dolazio Mraz, a ne Božićnjak.
Oči su mi zasvijetlile: evo meni lijepe božićne priče o ljubavi i dobroti, o ženi koja je pomagala siromašnima još dok je bila curica, pa učenica, pa studentica…
- Pa što me nisi zvala, to je za novine. Ti s kutijama i šarenim vrećicama, a oko tebe…
- Kad se od srca daruje onda nam ne treba javnost – prekine me ona.
Badava sam se trudio objasniti kako ljudi vole tako lijepe priče, kako je i nama koji pišemo i onima koji čitaju vjerojatno dosta crnih kronika i senzacija. Bila je neumoljiva i još me prekorila što sam uopće pomislio da bi mi ona, poput političara koji su se proteklih dana rastrčali po Hrvatskoj, pozirala u nekoj kući pred borom s ljudima koji su iz tko zna kojih razloga u teškoj socijalnoj situaciji.
- Jesi li ikada pomislio kako je njima kada moraju pokazuju svoju sirotinju javnosti dok političari, poklanjajući im ono što nisu kupili za vlastiti novac, peru svoju nečistu savjest? Jesi li pomislio da mnogima nije ugodno što moraju primati pomoć i to još uz bljesak fotoaparata i sliku u novinama, a iz zahvalnosti ne mogu kazati da ne žele da ih se snima jer siromaštvo nikome nije ponos.
