Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Most do tolerancije


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           12.11.2015.         1116 pogleda
Most do tolerancije

Kakvog smisla ima demokratski napredak, kakvim su proglašeni rezultati izbora, ako gimnazijalci ne mogu u školu bez straha od mržnjom motiviranog nasilja? Kakvog smisla imaju političari, uključujući i ove najnovije, ako im se kamenovanje šesnaestogodišnjaka, okićeno »vređanjem na nacionalnoj osnovi u autobusu javnog prevoza«, ne čini razlogom za markantnu javnu osudu? Može li ova zemlja biti uistinu demokratsko društvo ako se takav napad čini alarmantnim samo ljudima izvan politike – udrugama za ljudska prava i Katoličkoj crkvi?

Za napad vjerojatno ne bismo ni znali, da jedan od kamenova kojim su gađali tu djecu, nije razbio staklo na vratima gimnazije i zgrade u kojoj stanuje i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, velikodostojnik koji je, podsjetimo, prošle godine »s poštovanjem« i »naglašeno ljubazno« dočekan u Zagrebu, kako se tada pisalo u Srbiji. I, kako nije riječ o prvome napadu na učenike Srpske pravoslavne opće gimnazije na zagrebačkom Svetom duhu, čelnici mitropolije zagrebačko-ljubljanskog SPC-a odlučili su obavijestiti policiju i javnost. I dobro su učinili.

Jer da nisu, ne bismo doznali da djeca škole o kojoj je nedavno biranim riječima govorila i predsjednica države – žive u strahu. Ne bismo doznali da za napade znaju policija, Gradski ured za obrazovanje i Centar za socijalnu skrb, ali da – očito – nisu poduzeli ništa. Nakon što su udruge za ljudska prava ustvrdile kako to nije prvi napad, ravnatelj gimnazije, protojerej-stavrofor Slobodan Lalić, za televiziju N1 izjavio je kako se napadi događaju »dosta često«. A razmotrimo ovaj: počinitelji – »grupa vršnjaka iz obližnje zagrebačke škole« – vrijeđaju učenike u autobusu »na nacionalnoj osnovi«. »Tamo je bilo i odraslih koji, nažalost, nisu bili voljni da zaštite naše učenike«, kaže Lalić. Potom svi izlaze iz autobusa, i gađaju ih kamenjem. Na ulici, u školskome dvorištu. Razbijaju staklo. Potom svak na svoju stranu: jedni »uznemireni i uplašeni«, drugi, vjerojatno, s trijumfalističkim osjećajem »pravedničke« moći.

Kako se osjećaju napadnuta djeca? Kako njihovi roditelji? Što misle o zajednici u kojoj žive? Kako bismo se osjećali mi, da nam klinci dođu iz škole, unezvjereni, i kažu kako su ih gađali kamenjem, urlajući da su Srbi, Hrvati, Cigani, hajdukovci, izbjeglice, crnci, marsovci ili štajaznam, da su naprosto živi? Pa ipak, usprkos vrištećoj i zlogukoj nepravdi, osude su škrte: aktivisti za ljudska prava učinili su to prvi, Katolička crkva dan kasnije, i to je zasad sve. Političari, kao i obično, ni abera: Most, kako vidimo, brzo su uzverao u kulu bjelokosnu, pa ne vidi kakav mu se mulj pod nogama valja.

Ne treba se, naime, uljuljkivati nadom kako je napad na učenike srpske gimnazije tek rika mladih jelena, izolirana svađa hormonima sluđenih, ali ravnopravnih adolescenata. Nije – taj je napad rezultat potmule etničke mržnje, otrova kojeg se društvo ne rješava, a mnogi ga, štoviše, brižno i njeguju. Jer, da to jest tek jelenska rika, ne bi jedni druge nacionalistički vrijeđali u autobusu. Da jest, potukli bi se; ne bi jedni bježali, a drugi ih ponižavali kamenjem. Da jest, ne bi mržnja prema Srbima bila nešto uobičajeno. Zašto, primjerice, nitko ne reagira na opetovano uništavanje ploče Srpskoga demokratskog foruma na zgradi u središtu Zagreba? Zašto je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava zastrašujuće protusrpske grafite u središtu grada prije dva mjeseca bagatelizirao izjavom kako nije reagirao »jednostavno zato što je, nažalost, grad prepun grafita koji vrijeđaju bilo većinski hrvatski narod, bilo srpsku nacionalnu manjinu«?

 Taj opasan duh naviknutosti na mržnju prožima i ravnodušnost institucija prema napadima na učenike srpske gimnazije. Mediji su, eto, za jedno popodne gotovo otkrili napadače, a nadležnim institucijama, uključujući i policiju, mjeseci nisu dovoljni da prekinu taj krug skrivenog nasilja, koji svakoga trenutka može rezultirati krvlju. I manje su tu odgovorne institucije; pravi su krivci političari i ljudi od autoriteta, ti slijepci kod zdravih očiju. I zato, dobronamjerno upozorenje: ne treba nama most između SDP-a i HDZ-a. Nama treba most do tolerancije. 

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: