Kad novinar godinama piše o ekonomiji i pokušava u kolumnama predvidjeti ekonomsku budućnost, nije nikakvo čudo da ga prijatelji i znanci često pitaju jedno te isto pitanje: ‘Kad ćemo izaći iz krize?'
U posljednje vrijeme imam jedan te isti odgovor: Hrvatska će izaći iz krize kad se u kafićima ne bude pušilo, kad se na tržnicama budu poštovala pravila o fiskalnim računima i kad ne budemo mobitelirali vozeći jednom rukom, a drugom prislanjali mobitel na uho.
Takav odgovor na prvu može zazvučati kao zafrkancija. Pogotovo u tjednu kad Vlada treba objaviti pučanstvu kojim će mjerama pokušati odgovoriti na zahtjeve iz EU nakon aktiviranja kaznene procedure prekomjernog deficita (objava se očekuje nakon zaključenja ovog broja Lidera, kako to već biva prema Murphyjevu zakonu). Mjere, kakve god bile, sigurno neće ubrzati izlazak iz recesije, nego će, kratkoročno sigurno, još otežati oporavak. Međutim, ako u godinu dana nekim čudom tehnički izađemo iz recesije (ono klasično: dva uzastopna kvartala s pozitivnom stopom BDP-a), to nikako neće značiti izlazak zemlje i društva iz krize.
Protektorat EU Ako u dvije-tri godine protektorat koji Bruxelles ‘na finjaka' uvodi Hrvatskoj, a premijer Milanović to objašnjava dobrodošlom pomoći, i potakne usklađivanje proračunskih prihoda i rashoda, to neće automatski značiti da smo izašli iz krize.
Kad trideset godina pratite ekonomska zbivanja, postane vam jasno da smo kao društvo slični liječenim ovisnicima koji jedno vrijeme izdrže bez svoga poroka, ali onda se beznadno njemu vrate. Ili, kako bi se to reklo - recidivisti smo. Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća tadašnja predsjednica savezne vlade Milka Planinc drastičnim je mjerama u dvije godina uravnotežila nacionalnu ekonomiju. Ubrzo se sve vratilo na staru stranputicu i eskaliralo hiperinflacijom. Poslije je Ante Marković u predvečerje raspada Jugoslavije pokušavao, ali sve se urušilo. U samostalnoj Hrvatskoj početkom 90-ih pamti se pokušaj premijera Nikice Valentića, koji je, kad je vidio kamo stvari idu, otišao. Financije je početkom ovog stoljeća nakratko sredio i Slavko Linić, ali sve se opet ubrzo raspalo. Sada pokušava opet. Ako i bude nekakve stabilizacije, vrlo je vjerojatno da će trajati kratko.
Bilo bi ugodno iznenađenje da umješnost vlade u Bruxellesu bude tako djelotvorna da na dugi rok disciplinira ovdašnje političare i društvo u cjelini. Istina je da su političari (čast iznimkama) čista katastrofa, ali jednako je tako istina da su oni ipak odraz prosjeka svijesti i ponašanja svih nas koji ih biramo.
Jedni druge varamo Tu dolazimo do pušenja u kafićima, neizdavanja računa na tržnicama i mobiteliranja. Ta tri primjera pokazuju da vlast u Hrvatskoj donosi zakone koje nije u stanju kontrolirati i provoditi, a istovremeno kod građana (opet čast iznimkama) nema obrasca ponašanja koji bi potvrđivao da su svjesni koliko je štetno što se varamo.
Počnimo od kafića. Zakon je precizan: tko je htio zadržati pušenje u svom lokalu, trebao je ugraditi moćne klimatizacijske uređaje. Rijetki su to napravili. U većini kafića koji, kao, imaju odgovarajuću klimu, dim se može rezati nožem. Inspektora nigdje. Zakon služi za ismijavanje. A već vidim pušače kako se smijulje na muke nas nepušača i kako imaju spreman odgovor da, ako mi dim smeta, nek ne idem u kafiće. A istodobno se ljute na desetke drugih situacija u kojima su oni žrtve.
Pouka Pirove pobjede ministra financija Linića nad, ajmo biti fini, ‘lobijem' preprodavača koji vladaju tržnicama: samo nekoliko tjedana nakon završetka medijske buke zbog izdavanja fiskalnih računa onih koji ne prodaju vlastite proizvode svi su preko noći postali zemljoposjednici i OPG-ovci. Na zagrebačkim tržnicama čak se i banane prodaju bez računa. Što pokazuje da Vlada nema kapacitet da provodi svoje zakone. Najgore je što ni kupci, osim rijetkih upornjaka, ne traže račune.
Ista je stvar s mobiteliranjem u automobilima. I u tome smo majstori u ignoriranju zakona premda smo svjesni koliko je to opasno.
U ekonomiji se to zove varka poopćavanja. Mislimo da smo profitirali ako sami ne poštujemo neki zakon. Budući da većina ljudi ne poštuje većinu zakona, a vlast se ne miješa, na kraju smo svi prevareni. I zato me ne pitajte kad će kriza proći.
