Nije najlakše sažeti posjet Kini. Posebno ne u formatu osvrta za portal. Kako započeti? Kojim redom? Podebljati osobnu fascinaciju ili prenijeti, bez nekog reda, bar dio šarene sličice? Kako sve to golemo ukratko opisati? Središnja zemlja, kako je od davnina njeni stanovnici nazivaju, oko 170 puta je veća od Hrvatske. Gotovo kao cijela Europa bez Rusije. S preko stotinu milijunskih gradova od kojih samo Šangaj ima oko 25 milijuna. O godinama da i ne govorimo. Najstariji Xi`an ih je nanizao preko tri tisuće.
Jedno od prvih čuda je arhitektura. Građevine različitihh oblika i veličina, od kojih je najviša Šangajski toranj, visok 632 metra. Čudo s 128 katova i liftom koji se kreće brzinom od 20 m/s. S njegova vrha smo gledali male “vikendice”, peto-šestokatnice, koje očekuje rušenje radi izgradnje nebodera.
Nagledali smo se i drugih arhitektonskih čuda, zapetljanih, poput crijeva, prometnih petlji, praktičnih građevinskih rješenja. I starih hramova sedlastih krovova koji svojom težinom spriječavaju drvenoj konstrukciji da se sruši pri manjem zemljotresu.
Osjetili i dah ”stare Kine”. U gradiću Lili, na rijeci Shi He, kulisi za mnoge filmske uratke, sa starim mostovima, gdje možete prošetati u tradicionalnim kostimima iz drevnog vremena. Vidjeli robota koji poslužuje u kiosku i zavirili u “mozak” humanoidnih stvorenja budućnosti.
Prošli pored nekih od preko 100 tvornica automobila moderno dizajniranih, na ekološki pogon; Faw, Saic, Dongefeng, Cangan, Geely (vlasnik Volvoa) i naravno najpoznatiji BYD, koji godišnje proizvede (i proda) blizu 5 milijuna vozila. Posjetili mauzolej cara Qin Shi Huanga kod grada Xi’ana, gdje je pronađeno oko 8 tisuća terakota vojnika. Svaki drugačijeg izgleda!
Obišli trg Tiananmen, Hram neba, Zabranjeni grad, penjali se zidom. I još mnogo toga. Kušali pekinšku patku, bambus i ostalo bilje i pili rižinu rakiju.
Vidjeli čudesne rukotvorine od žada, biserja i sedefluka. I svilu. Dio procesa motanja svilenih niti i izrade tkanina. Ono kad iz svilene bube, Bombyx mori, izvuku svilenu nit dugu i do 900 metara, pletu je u pređu, šiju svilene košulje, za što im je potrebno nekoliko stotina tisuća čahura. Da ne spominjemo svilene žljezde, fibroin i predalice i kako se nit stvrdne u dodiru sa zrakom.
E, sad - jel sva ta Kina rezultat komunizma ili vjere, fanatizma, discipline ili svega po malo, tko bi znao. Komunist je, kažu, svaki četrnaesti Kinez. U Jugi je svaki deseti bio član partije, dok je danas u Hrvatskoj svaki osamnaesti. Pa ne bi bilo do toga.
Mirisali nepregledne plantaže zelenog čaja.
Ono što možda nećete vidjeti na What`s up Kina je konstrukcija kineskih toaleta. Koji su, inače, besplatni. Od dugih kolektivnih kanala i čučavaca bez pregrada do zagrijanihh WC dasaka. Školjki takve konstrukcije da nema četaka za znate već što. Samoispirača pod takvim pritiskom da iza vas ne ostaje trag.
Hrana u restoranima, koja prethodi upotrebi istih, je po mom ukusu, onako. Jednolična, s puno zelenjave, bambusa i sl. , te vrlo malo mesa. Servira se često na malim tanjurićima, kao kod nas desert ili čak onog iz servisa za kavu.
Cijene su povoljne. Prijevoz jeftin, od pola (vlak) do par eura (taxi). Pivo solidno, od pola do 3 eura, vino – onako, rižina rakija 65 postotna.
Još jedna stvar koja ne bi dobila prolaznu ocjenu je zrak. Posebno u Pekingu. Nebo je iste boje kao asvalt. Već nakon par sati nosnice su vam pune sićušnih čestica. Otuda i mnogo ljudi s maskama.
Mjereno u mikrogramima po kubnom metru u Pekingu zna biti i više od 150 µg/m³, što je naročito opasno. U Šangaju je ta mjera nešto niža, ali i dalje predstavlja opasnost. Usporedbe radi kod nas u gradovima je ta mjera oko 15 µg/m³.
S druge strane sve je čisto. Vidjeli smo mnogo penzionera – volontera s metlama u ruci. Do skora su tamo muškarci išli u mirovinu s 60, a žene s 55 godina. I masovno se sadi drveće gdje god je to moguće.
Još jedna okolnost koja je ovo putovanje učinila zanimljivim je činjenica da u ovo doba tamo nije bilo prevelikih gužvi. Zbog znate već čega. Pa nismo morali satima čekati na ulaz u kojekakve atrakcije.
I kontrole. Kako na aerodromu (ne manje kod unutrašnjih letova) tako i na željeznici. Vozili smo se tristo na sat, mada ima i bržih vlakova. Gledaju sve! I džepove znaju otvarati. Kazne rigorozne. Svjedočili smo naplati od 650 eura za maleni sprej za laštenje cipela. Uz to i privremenu zabranu letenja u Kini. Upaljač je najopasnija stvar i apsolutno nedozvoljen u ovim prilikama. Mada Kinezi, preko sedamdeset posto pušača, dime gotovo najviše na svijetu.
I digitalizacija. Bez kineskih aplikacija gotovo je nemoguće preživjeti. Wechat, Alipay (čiji je vlasnik najbogatiji Kinez), Didi. Pametnim telefonom možete obaviti ”sve”. Mada još uvijek većina prima i keš.
Posebno me iznenadila slobodna trgovina na ulici. Gdje se možete cjenkati za suvenire, tigrovu mast, odjeću, bez ikakve i ičije kontrole. Što mi se nekako ne rimuje s ”komunističkom poreznom politikom”.
I osebujni teatar, cirkus, akrobatika. Od kojeg zastaje dah.
Kao da se cijela Kina može podvesti pod ”Čudo u Šangaju”.
