Jedna stara anegdota s nekadašnjeg sata marksizma često mi zna poslužiti kao uvod u razne varijacije, uvijek aktualnih tema, o ispiranju mozgova. Bilo je to negdje krajem osamdesetih, u jednoj poznatoj splitskoj gimnaziji, koja se tih godina, kao i sve škole, borila s programom usmjerenog obrazovanja, gdje je sve, baš kao i danas, bilo usmjereno na istinu koja se ocjenjivala od jedan do pet. Na pitanje što misli o izvjesnim društveno-političkim relacijama dijalektičkog materijalizma?, prozvani maturant uzima kratki time-out kako bi se konzultirao s drugaricom nastavnicom: “Što ja mislim ili što misli Marx?”
Razred se valja od smijeha, a iznenađena profesorica, jedva uspijevajući zadržati ozbiljnost, ne želeći riskirati stabilnost moralno političkog stanja u razredu, odgovara: “Što misli Marx, naravno.”
Od tada pa do danas ništa se nije promijenilo bitno. Mišljenje je ostalo i dalje vođeni ideološki proces, usmjeren na mentalnu sposobnost učenika da uspješno reproducira mišljenja SLUŽBENO postavljenih autoriteta. I nije to samo hrvatska stvarnost.
Riječ “službeno” u razmjeni mišljenja i stavova postala je sidro globalne programirane percepcije ljudskog uma, koji se napaja informacijama iz službenih centara znanstvene i duhovne moći, kontrolirajući svojom osvojenom društvenom pozicijom masovni protok globalnog ljudskog znanja i razinu duhovne svijesti. No u ovom slučaju ne govorimo o teoriji urote, već utvrđujemo sasvim objektivne činjenice.
Tako i danas većina maturanata (uzetih kao primjer zrelih odraslih đaka) dijeli mišljenje službene CRKVE i službene ZNANOSTI – čije su službene misli, duboko ukorijenjene u program službenog obrazovanja.
O kakvoj se programskoj pogrešci radi najbolje svjedoče primjeri tzv. mitologijskih tekstova koji su upravo takvim bibliotekarskim razvrstavanjem smješteni u ropotarnicu povijesti i maknuti negdje u stranu, što predstavlja, po meni, suptilni oblik libricida – nalik svojevrsnoj modernoj tehnici sustavnog spaljivanja tisuća stranica drevnih dokumenata koji se bave elementarnim principima fizičkog svemira, čija naučno-istraživačka baza ima (maturantima na znanje) SVOJU čvrstu znanstvenu metodologiju spoznaje.
Iz takvoga stava proizlaze i neki kulturno-tehnološki povijesni paradoksi ove suvremene civilizacije, koja se, na primjer, otvoreno divi nevjerojatnoj tehnologiji drevne gradnje, ili fantastično preciznom opisu strukture svemira, prisutnoj u vjerskoj domorodačkoj tradiciji – ali će jednako tako, bez ikakvog ustručavanja, njihovoj pratećoj stručnoj literaturi prilijepiti etiketu mitskog sadržaja. Nije li to pomalo čudno?
Može li jedna monumentalna sakralna građevina biti arhitektonsko remek djelo, koje svojom tehnologijom gradnje izaziva čuđenje, dok se sam karakter povijesne znanosti drevne sakralne arhitekture svrstava u povijesne mitove?
Oni koji se time ozbiljno bave, znaju da je riječ o totalnom apsurdu, ali službeno mišljenje službenih autoriteta je nepremostiva prepreka promjeni razmišljanja, jer je uvijek bilo važnije što misli Marx. Zato je slijed znanstvenih nelogičnosti u kvalificiranju mitske literature bogat raznim primjerima koji često bude nevjericu. Spomenut ću samo jedan, koji mi se čini posebno zanimljiv.
Zašto je drevne zapise koji govore o parenju bogova sa kćerima ljudskim (prisutno u odvojenim izvorima starim nekoliko tisuća godina) znanstvenije prihvatiti kao izmišljenu mitsku priču, nego posumnjati u genetski inženjeringa vanzemaljskih posjetitelja nad ljudskom rasom.
I čemu tolika mitska nevjerica o njihovom doletu?….kao da lete u hrvatskim Migovima.
No, kad već i njih spomenusmo, nimalo ne dvojim da će jednoga dana i njihove tehničke knjižice biti svrstane u mitske priče. Kad ljudi u nešto ne mogu povjerovati, onda je lakše istinu pretvoriti u bajku.
