Papa Franjo ovih je dana u razgovoru sa stranim novinarima iznio neke veoma zanimljive poglede o pitanju podjela naroda u svijetu, spomenuvši pri tome neke jasne i nejasne primjere. Skupinu jasnih čine zemlje bivše Jugoslavije, dok svi ostali spadaju u nejasne. Pošavši tragom ove poruke, nailazim na jedan nevjerojatan kulturni misterij.
„Sve podjele me zabrinjavaju. Postoji neovisnost oslobođenjem i neovisnost odcjepljenjem. Neovisnosti oslobođenjem su, na primjer, one američke, koje su značile oslobođenje od europskih država. Neovisnosti naroda odcjepljenjima su razdjeljivanja, često i vrlo prirodna. Pomislimo na bivšu Jugoslaviju. Tamo očito postoje narodi s tako različitim kulturama koje ni ljepilo ne bi moglo ujediniti. Jugoslavenski slučaj je vrlo jasan, ali ja se pitam je li tako jasno i za druge slučajeve, za druge narode koji su do sada bili ujedinjeni. Mora se izučavati od slučaja do slučaja. Škotska, Padanija, Katalonija. Postoje slučajevi u kojima je pravedno odcjepljenje, a u drugima nije. No, odcjepljenje od jedne države bez da je prethodno bilo prisilnog ujedinjenja potrebno je uzeti s pincetom i analizirati slučaj po slučaj“ – poručuje sv. Otac.
Gdje je tu misterij? – pitate se.
Polako, ne može to samo tako, štreberski. Treba najprije postaviti definiciju kulture. A onda uzeti pincetu i krenuti s dubinskom analizom – od slučaja do slučaja.
Definicija kulture
Postoje razne definicije, a ima ih (kako smo već, mislim, jednom rekli) isto toliko koliko i doktorskih disertacija na ovu temu. Za ovu priliku dosta nam je i ona s wikipedie: “Kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.”
Prepun želje da i meni konačno postane jasno zašto smo se raspali, uzeh pincetu i počeh secirati bivšu Jugoslaviju – u koju smo ušli dobrovoljno, a izašli dragovoljno. I budim jasni: Ušli smo zato jer se nismo slagali s Austro-Ugarskom, a izašli zato jer se nismo slagali sa Srbijom.
Početak nove državne zajednice obećavao je puno. Ali kulturne razlike bile su nepremostive:
- oni misle da smo mi napali njih, a mi mislimo da su oni napali nas.
- mi mislimo da bi se oni trebali ispričat nama, a oni misle da bi se mi trebali ispričat njima.
- mi mislimo da je Tito navijao za njih, a oni misle da je Tito navijao za Hajduk.
- oni misle da je Ivo Andrić njihov pisac, a mi mislimo da je naš.
- oni osjećaju bliskost s Rusima, a mi osjećamo da smo bliže Amerima.
- mi suosjećamo s Antom, oni suosjećaju Dražom .
- mi hoćemo ovo, oni hoće ono.
- mi vamo, oni tamo.
Drugim riječima:
- nema toga ljepila koje bi nas sljepilo u istu povijest.
- nema toga ljepila koje bi nas držalo za istu riječ.
- nema toga ljepila koje bi nas moglo slijepiti u jednu navijačku skupinu.
- nema toga ljepila koji bi nas sastavilo u istu lektiru.
Ili jednostavno:
- nema toga lijepila koje bi nas držalo zajedno.
S tog stanovišta sve mi je, dakle, potpuno bistro. Isto kao i Papi, jasno mi je što nas razdvaja.
Ali secirajući tako, s vremena na vrijeme, naše potpuno nespojive ratne i mirnodopske kulturne obrasce, spazih jedan koji se ne može razdvojiti – onaj KRŠĆANSKI. I nije mi jasno kako je Papi promakla ta ISTINA (?)….
Ili je Papa, možda, vidio ono što vide svi osim nas? – neplodnu tradicionalnu religiju i sterilnu vjeru bez duhovnog pokrića.
Jer, ako dvije kršćanske kulture ne mogu živjeti skupa, u miru, razumijevanju i slozi, jedna uz drugu – postoje li one uopće?
Na osobnoj razini nije upitno da postoje. Ali kao dio nacionalne duhovne kulture, takvo postojanje koje proturječi svojoj vlastitoj prirodi (razdvajajući pomirljivu i nedjeljivu božansku ljubav na nepomirljive parcijalne nacionalne dijelove) – ravno je kulturnoj misteriji.
U kršćanskoj vjeri tako nešto naprosto je nemoguće.
