Miris krizantema u rano proljeće. Posjekoh suhe grane danas i lomeći ih osjetih njihov divan miris koji se zadržao čak i u toj stabljici isušenoj od zime. Tako i neki ljudi ostavljaju za sobom mirise čak i kada ih godinama nema kraj tebe. Kažu da smo ograničeni sa naših pet osjetila jer postoji svijet koji se njima ne može dosegnuti. No, oni nam ipak pomažu da osjetimo ovu našu zemljanu, fizičku stvarnost.
Mnogi čak nisu ni svjesni tih svojih pet osjetila osim kada naiđu na ekstremne mirise ili neke povrede. Biti svjestan u svakom trenutku života oko sebe koji diše i bivstvuje, to znači ne propustiti niti jedan trenutak ovoga sada koje je oko nas. Tako sam i ja sjedila na maloj stoličici, udišući krizanteme kao da je jesen i kao da se spremam u posjet najmilijima koji leže na svojim posljednjim počivalištima. Miris studeni i otpaloga lišća, kestenja ispred ulaza na groblje, sve to, donio mi je prelomljeni štapić kada je oslobodio zarobljeni miris tijekom cijele zime.
Proljeće je puno mirisa. Kaže mi prijateljica: „Cijela soba miriše od tvojih zumbula.“ Naime, obišla je moju majku smještenu u domu jer njega koja joj je postala potrebna prešla je sve moje fizičke i umne sposobnosti. Sunce je toplo grijalo i prijalo mi je sjediti onako nemarno i pomalo čeprkati po suhoj zemlji. Nikakvi veliki zahvati za početak. A ionako je sve dosta uredno još od jeseni kad su vrijedne ruke moje majke sve prekopale. Jedna grana se suši, druga raste. To je život.
Osjećam se pomalo sjetno razmišljajući o tome kako sam ju morala smjestiti u dom, znajući da će tamo imati daleko bolju njegu nego kod kuće. S druge strane, praznina koju osjećam u kući i oko nje podsjeća me da nešto ovoga proljeća nedostaje. Šećući vrtom odjednom sam postala svjesna drveta kajsije koje je procvjetalo i koje je iz koštice zametnula moja majka. To drvo postoji već neko vrijeme, mlado je i lijepo, ali tek ovoga proljeća postalo je važno. Čini se da nam je tako sa svime u životu. Dok ne gubimo, nismo svjesni onoga što imamo. Moj vrt sada opet pripada samo meni.
Što ću od njega učiniti ovisi samo o meni. Nadograđivat ću. Ostale su ruže koje već uvelike listaju i koje je u svaki slobodan ćošak piknula majčina vrijedna ruka. „Da imaš“ – rekla je, „kad mene ne bude!“. Ona je još uvijek tu, ali više neće šetati vrtom. Sada ima nova prijateljstva koja treba izgrađivati, novi kutak koji će zvati svojim domom i novi raspored po kojemu će živjeti. Pokušat ću joj svaki puta donijeti dašak tog našeg vrta čiju sliku će ona od sada čuvati samo u svojim mislima i sjećanjima.
