Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Miran Hajoš: Kao kritičko ogledalo, kazalište ima i svoje mjesto i svoju budućnost


  Kazalište Virovitica           Sandra Pocrnić Mlakar           07.11.2013.         1023 pogleda
Miran Hajoš: Kao kritičko ogledalo, kazalište ima i svoje mjesto i svoju budućnost

'Snježnoj kraljici' u režiji Draška Zidara upravo pristižu pohvale sa svih strana i ansambl virovitičkog kazalište još jednom pokazuje koliko je zanatski superioran i repertoarom aktualan. S ravnateljem Kazališta Virovitica Miranom Hajošom razgovaramo o ovosezonskom repertoaru, virovitičkim glumcima, odnosu lokalnog i europskog teatra, provincije i metropole, starih i novih medija te o prošlosti i budućnosti kazališta. 

Gogolj, Andersen, Gianni Rodari, Tenessy Williams kao klasici, a Zlatko Krilić i Draško Zidar kao suvremeni autori zajedno su na repertoaru Kazališta Virovitica. Publiku ste već navikli na pristup „za svačiji ukus", a takva ambiciozna orijentacija kazališne kuće pomogla je virovitičkim glumcima da osvijeste svoje kvalitete. Koji su budući ciljevi za tako dobro uigranu ekipu?

- Ne bih se složio s konstatacijom da smo navikli publiku na pristup „za svačiji ukus" jer je to, prije svega, neizvedivo s ovolikim brojem naslova, a i vrlo daleko od onoga čemu stremimo. Kada bi bilo koja kazališna kuća uspijevala zadovoljiti sve i svačije ukuse, bio bi to znak da ona nema vlastiti. A mi smatramo da imamo razvijen i artikuliran vlastiti „ukus". Pred nama je veliki zahtjev da, kao jedino kazalište u gradu „zadovoljimo" raznodobnu i raznorodnu publiku, a da pri tome, zadržimo visoko postavljenu ljestvicu i prije spomenuti vlastiti „ukus". Naš je  repertoar uistinu širokog raspona i u tematskom i u žanrovskom, a onda i u izvedbenom smislu. Ali bez intencije da se svidi svima i pod svaku cijenu.

Otkako ste ravnatelj virovitičkog kazališta, izborili ste se za zavidan ugled u hrvatskim okvirima, ali i u regiji. Je li za cijeli tim bilo teže taj ugled osvojiti ili je teže sada, kad ga treba opravdati? Osim glumačke ekipe, koji su vam još aduti na raspolaganju?

- Treba i puno truda i znanja i rada i strpljenja i ustrajanosti i publike da se izgradi „ime" i pojedinca i kazališta.  A ponekada je dovoljna i najmanja „omaška", osobito u našem društvu i u našoj kulturi, da se bez njega ostane ili ga se nepovratno naruši. Opravdavanje tog imena je trajni, ali i laskavi izazov koji nas stalno prisiljava da postavljamo više standarde i nove ciljeve.

Osim izvrsnog glumačkog ansambla, aduti kazališta Virovitica su svi njegovi članovi, od stalnih i povremenih umjetničkih suradnika, pa do svakog pojedinca neophodog za produkciju. Ovaj se posao ne može raditi bez strasti i bez ponekad donkihotovskog pogleda na svijet. Mislim može, ali s upitnim rezultatima. I ne za dugo. Ali naš je najveći adut naša publika. Zbog nje smo tu.

 U krizi svih medija, osim elektronskih, kazalište se, kao najstariji medij ipak ponovo afirmira. Posjećene predstave, brojni festivali i velika glumačka priznanja pokazuju da je kazalište, iako najstariji medij, i danas vrlo vitalno. Kakvu budućnost kazališta vidite? Koliko lokalno kazalište ovisi o onome što se događa s europskim teatrom?

- Kazalište ima i svoje mjesto i svoju budućnost. Kao i uvijek u povijesti i sada je tijesno povezano i zavisno o velikom broju vankazališnih fakora, koji ga na neki način i sadržajno stvaraju. Od politike, ekonomije, od društvenih vrijednosti i trendova, od drugim medija, od svakodnevnice... No uvijek je, unutar toga opstajalo kao svojevrsno kritičko ogledalo. Kada kazalište izgubi tu funkciju, kada prestane biti pitanje, odmak, kritika, onda postaje mrtvo kazalište. Kada počne „igrati" na sve oko sebe, a najmanje na ono čime se izdvaja: neponovljivim trenutkom, suigrom izvođača i publike, postaje mrtvo kazalište.

Lokalno kazalište i njegov najelementarniji opstanak ovisi, prije svega o financijskoj konstukciji. Bez nje je teško, odnosno nemoguće, ako ne govorimo o amaterskoj sceni, graditi konsekventno, konkuretno i aktualno kazalište.

A što se tiče utjecaja europskog kazališta na lokalno, ono je neminovno. Utjecaji su ponekad brži, a ponekad sporiji. Ponekad nažalost, ponekad nasreću.

Osamdesetih godina u Kazalištu Virovitica okupljali su se mladi ljudi kojima je gluma postala poziv i danas nose zahtjevne uloge nacionalne filmske i kazališne scene. Odgaja li virovitičko kazalište danas pomladak na koji će se možda moći osloniti za dvadesetak godina?

- I danas u sklopu Kazališta Virovitica djeluje Dramski studio koji broji preko četrdetak polaznika. Teško je prognozirati kojim će putem tko od njih krenuti. No nesumljivo će se u njima roditi ljubav prema kazalištu i svemu što se vezuje uz njega, kao i jedno dublje razumijevanje kazališta i samog procesa stvaranja. Vjerojato će se neki od njih „inficirati" kazalištem i jednoga dana pronaći u njemu svoj poziv.

Virovitičke glumce gledamo u seriji „Odmori se, zaslužio si" koja afirmira provincijski način života, a i film „Kotlovina" bavi se provincijom. Koliko provincija može metropoli nametnuti vlastite kriterije i koje su to kvalitete kojima bi je mogla oplemeniti?

- Teško da se provincija, sa svim svojim pozitivnim stranama - od manje stresnog i užurbanog života, od veće povezanosti ljudi, češćeg druženja, u većoj mjeri preživjelih  društvenih, moralnih i ljudskih vrijednosti - može nametnuti. Ona može samo ponuditi alternativu i prizvati svojim kvalitetama i pozitivnim stranama života i rada u manjim sredinama. Može potaknuti ljude na promjene, ali, bojim se samo na osobnoj razini, ne i u globalnom smislu. Može dovesti do toga da se ljudi presele ili češće odlaze iz metropole po ono što im tamo nedostaje. Po malo više ljudskosti, blizine i topline. Iako ne treba generalizrati stvari. Odnos provincije i metropole i razlike među njima danas više nisu tako velike i provincija nije više tako piktoreskna kako ju se želi prkazati na malim ekranima.

Izvor Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
8.11.2013. 6:12
Kazalište je naša dika od Zagreba do Osika...


Još iz kategorije Kazalište Virovitica



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: