Svaki pastoralni posjet poglavara Katoličke Crkve nekoj zemlji pronosi sa sobom poruku mira. Razlika je samo ta u kojem segmentu kršćanske duhovnosti pojedini papa, na dotičnom mjestu, vidi slobodan prostor za nekakav napredak. To se, naravno, prije svega, odnosi na nas katolike – jer soliti pamet drugima nije u skladu s Kristovim učenjem. Zato papa Franjo, u najavi svog posjeta Sarajevu, poručuje: "Dolazim među vas uz Božju pomoć da vjernike katolike utvrdim u vjeri, da iskažem potporu ekumenskom i međureligijskom dijalogu te iznad svega da ohrabrim za miran suživot u vašoj zemlji".
Sudeći od oka, rekao bih slobodno – pogodak u sridu. Ovoj poruci nema se što prigovoriti, jer gledajući nas (a nas će tamo najviše i biti) više je nego očito da smo pali u vjeri: Nema dijaloga, stalno se prepiremo, vječito optužujemo, svjesno kršimo zakone – a kad treba odgovarati za vlastite prijestupe, onda pobjegnemo u najbližu crkvu i ne izlazimo van dok nam policija i sudovi ne oproste grijehe.
Takvo zapušteno duhovno stanje, složit ćemo se svi, ne priliči kršćanima. Mi jesmo doduše religijski potkovani, ali samo liturgijski i teoretski, od čega i nema neke velike koristi. Jer, kako jednom reče Swami Vivekananda: „Religija nije slušanje i usvajanje; religija je bivanje i postojanje. To je kad se cijela duša pretvara u ono u što vjeruje.“
A mi katolici (istinski ili tradicionalni), ne treba u to valjda sumnjati, vjerujemo u Isusa Krista – utjelovljenje božanske ljubavi – koji rimskog policajca (hoću reći – vojnika) u Getsemanskom vrtu nije hvatao za gušu, niti je njegovom zapovjedniku, Ponciju Pilatu, spominjao mater četničku.
Možda je krivo reći kako Papa misli da se mi svi sada moramo pretvoriti u Krista, ali živjeti u njemu i oponašati njegova djela – to svakako. Zato Sveti Otac i dolazi s porukom (ma gle čuda) bratstva i jedinstva.
Unatoč našem tvrdoglavom otporu, on zna da mi to ipak možemo, jer nekada smo baš u tom pogledu godinama bili primjer drugima. Čak nas je i papa Pavao VI. onomad pohvalio pred drugom Titom, odriješivši mu zbog tih zasluga sve njegove grijehe.
Mnogi su spremni primijetiti da su u to doba čak i ekumenizam i međureligijski dijalog bili na zavidno višoj razini nego što su danas, što se dobro vidi i na starim crno-bijelim fotografijama: Susjedi i prijatelji katolici, pravoslavci i muslimani, zajedno su, jedni s drugima, slavili svoje vjerske blagdane, međusobno se ženili i kumili. Zato papa Franjo dolazi sa velikom nadom i otvorena srca prema svima:
"Sa svoje strane spreman sam doći među vas kao brat i glasnik mira kako bih svima izrazio - naglašavam svima - svoje poštovanje i svoje prijateljstvo. Želio bih svakoj osobi, svakoj obitelji, svakoj zajednici navijestiti Božje milosrđe, nježnost i ljubav".
Ako igdje na svijetu postoji primjerenije mjesto koje ovu poruku može prihvatiti i razumjeti, onda je to upravo Sarajevo – grad u kojemu se još do nedavno ratovalo i ginulo, ali prije toga, puno više i puno duže družilo i VOLJELO.
Bilo je to u nekom vremenu ruža, rekao je neki pjesnik…Aliova subota je vrijeme da se toga prisjetimo.
