Samoj sebi sam rekla: Mir. Dosta je bilo šatoraša i šatorđija, ignoriraj to. I jedno vrijeme sam čak i uspijevala u tome. No svako malo pojave se u medijima i htjela, ne htjela, ignorirati ih, meni je nemoguća misija.
Čitam da je Zoran Grgić, član Saborskog vijeća za civilni nadzor tajnih službi, dao izjavu za N1 da podnosi prijavu protiv Milanovića, Ostojića i Matića zbog nemilih događaja na Markovu trgu, odnosno prekomjerne upotrebe sile. Je, slažem se, treba ih tužiti, ali zato što tu situaciju nisu odmah na početku raščistili. Dopustili su da ovo preraste u pravi medijski cirkus. I to, nelegalan.
Ponavljam se, no moram. Skidam kapu svim braniteljima. Trebalo je 91. gotovo goloruk stati u obranu Hrvatske. No, sada ih više ne gledam kao branitelje, više kao okupatore. Možda je to prejaka riječ, no pratila sam događaje na Markovom trgu, i zaista me je u jednom trenutku uhvatila panika. Izgledalo mi je da će taj sukob eskalirati i dovesti do pucnjave. Samo nam još nedostaje građanski rat. Nismo dugo ratovali, pa bi sada mogli, sami protiv svojih. I ona prijetnja plinskim bocama u centru grada, nije li to čisti čin terorizma? Prava domoljubna reklama uoči turističke sezone.
Gledam Glogoškog i Klemma kod Milanovića na razgovoru, u paradnim uniformama, upicanjene, okićene sa ordenjem. Mene nisu impresionirali. Bila bih impresionirana i čestitala bih im da su nakon toga razgovora spakirali šator, pokupili se i nastavili dijalog bez velike pompe. Razgovori, kakvi, takvi su započeti. Nije li upravo taj razgovor bio jedan od uvjeta da napuste Savsku i završe prosvjed? I nije li ovo bila prilika da pokažu svoje domoljublje i dostojanstvo o kojem toliko govore? No, hebeni ego i inat opet su prevladali, i saga se nastavlja...
