Banner
Ministrica Vučković: Dobri rezultati u ribarstvu
INA donirala 900.000 kuna dječjim odjelima zdravstvenih institucija
Sabor: Rasprava oko hitnosti zakona kojim se osiguravaju besplatni obroci u školama
Jutarnji list: Za pripreme osmaša za nacionalne ispite traže i do 2900 kn
Večernji list: Privatnici - za isti novac obavili bismo 25 posto više pregleda
Stručnjaci upozoravaju: Privatizirani mirovinski sustav srlja u propast
Državne nekretnine: Popunjenost državnih stanova 88 posto, 629 prazno

  Ekonomalije

Miodrag Šajatović: Zašto hrvatski poduzetnici ne kupuju tvrtke po svijetu?

  Miodrag Šajatović/Lider           17.11.2022.         925 pogleda
Miodrag Šajatović: Zašto hrvatski poduzetnici ne kupuju tvrtke po svijetu?

Prvo je turski konglomerat Yildirim objavio da je od PPD-a i Ine kupio većinski udio u kutinskoj Petrokemiji. Onda je Lider prvi objavio da je tvrtka Pervanovo švedskog poduzetnika hrvatskih korijena Darka Pervana kupila većinski udio u požeškom Spin Valisu. Treća prodaja odnosi se na riječke Jadran hotele, koje je od tamošnjih domaćih poduzetnika kupila izraelska grupa Brown Hotels.

Nažalost, ali očekivano, nije se pojavila nijedna vijest da je neki hrvatski poduzetnik ili hrvatski investicijski fond negdje u inozemstvu kupio makar i mikrotvrtku. Hrvatsko poduzetništvo ujesen 2022., potvrđuje se, na međunarodnom akvizicijskom natjecanju neefikasno je u obrani jednako kao u napadu (imamo o tome iscrpnu temu u ovom broju Lidera). Ima tu nešto krivnje u domaćim poduzetničkim redovima, ali glavni je uzrok ipak u sustavnom dekuražiranju svakog imalo ambicioznijega ovdašnjega kvalitetnog poduzetnika - piše Miodrag Šajatović u Lideru, kolumna Ekonomalije.

Isisavanje domaćih tvrtki

U trideset godina nijednu vladu, pa tako ni ovu aktualnu, nije zanimalo konstruktivno partnerstvo s domaćim biznismenima. A i opća javnost grubo se i neselektivno odnosi prema igračima koji bi trebali osiguravati dodanu vrijednost iz koje se, jedino održivo, može graditi kvalitetan rast, dizati plaće i standard. Zlostavljanje zdravog dijela poduzetništva sad ubrzano stiže na naplatu. S dalekosežnim posljedicama.

 

Legitimno je postaviti pitanje zašto su ovdašnji vlasnici srednjih i velikih tvrtki u takvoj defenzivi. Zašto nemaju volje, a, čini se, ni novca, ići u akvizicije. Uzroka je više, a onaj koji je pokrenuo urušavanje dogodio se prije četvrt stoljeća. Osim predaje tvrtki podobnima (Miroslav Kutle, Josip Gucić...) koji su brzo isisali sav novac i otjerali tvrtke u stečaj, direktorima se nudilo da kupe poduzeća menadžerskim kreditima. S obzirom na to da preuzimači nisu imali novca, cijedili su financije tvrtki kako bi državi platili dionice. Poduzeća su ostala bez novca za razvoj i od tada se nisu oporavila.

Onda je u recesiji 2009. tadašnja premijerka Jadranka Kosor uvela krizni porez (‘harač‘) i indirektno, produljenom recesijom, dodatno isisala novac iz kompanija. Sada se isisavanje teško skrpanog novca za razvoj i akvizicije, prema ‘genijalnom‘ naputku iz Bruxellesa, namjerava provesti porezom na ekstraprofit. Čini se da je ministru financija Marku Primorcu neugodno najavljivati taj porez, ali što da se radi kad se mora slušati i nebuloze iz Europske komisije. Jer je domaći proračun, da ne kažemo vlast, postao ovisnik o pet milijardi eura iz fondova Europske unije. Kamataru se nije mudro zamjeriti.

U Hrvatskoj ne postoji ekosustav koji podupire, ma što podupire – tjera veće poduzetnike na akvizicije. Za nedavna posjeta turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan postavio je cilj brojnim biznismenima u svojoj pratnji da izvole dignuti razmjenu s Hrvatskom na pet milijardi dolara na godinu. Možda je to megalomanski, ali svaki će dobiti poguranac da ostvari akvizicijske planove. Da je država Ivici Todoriću u fazi razvoja osigurala kreditiranje po niskim kamatnim stopama, uz obvezu korporativnog upravljanja i plaćanja dobavljača u pristojnim rokovima, vjerojatno ne bi završio s Rusima kao vjerovnicima.

Uspješno ugašene ambicije

Nakon Agrokorova sloma splasnule su ionako ne pretjerane ambicije širenja izvan Hrvatske (Adris, Atlantic…). Osnivači, koji su u međuvremenu ušli u godine kad se postaje oprezniji, odlučili su se za organsko-konzervativan rast. Oni koji još nisu prodali tvrtku muče se s tranzicijom na drugu generaciju. Za što vlast uopće nije briga. U nekim zemljama, kada dođe vrijeme da osnivači predaju poslovanje djeci, država daje porezne olakšice. Hrvatska vlada priprema im se uvesti ekstraporez i pomoći im da se odluče na prodaju strancima. I da prijeđu u rentijerske nekretninske biznise. Kad se tomu pridoda da je preduvjet za inoakvizicije prvobitna orijentacija na izvoz robe, a izvozi tek 15 posto hrvatskih tvrtki, jasno je koliko je malo ambicioznih kandidata. Za osvajanje tvrtki u drugim zemljama nije zainteresirano ni bar 50 posto tvrtki koje uspješno (često uz uigrane sheme podmazivanja) žive od prodaje robe i usluga državi.

Je li prekasno za bilo kakav preokret? Još nije sve propalo. Konsolidatori, a onda i inopreuzimači, osim Enna grupe (koja zasad preuzima samo unutar Hrvatske) mogli bi biti Končar, Podravka i još nekoliko domaćih sustava. Teško je ostvariva pretpostavka da vlast prestane gledati posljednje domaće Mohikance samo kao skupljače i dostavljače PDV-a državnoj blagajni.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Ekonomalije