Recesija je? Pad će na godišnjoj razini biti možda i 10 posto? Neiskusan i površan promatrač ekonomskih prilika u Hrvatskoj mogao bi zaključiti da ta recesija, aktivirana pandemijom COVID-19, i nije tako strašna. Nezaposlenost nije dramatično narasla. Stečajeva baš i nema. Državni sektor dobit će božićnice potkraj 2020. i četiri posto veće plaće u 2021., pa će ih trošiti da bi spasio privatni sektor. A za 2021. najavljuje se kraj recesije. Sve je ružičasto!
Treba, međutim, biti krajnje oprezan. Za razliku od zaraze virusom, koja pokazuje simptome nakon nekoliko dana, zaraza recesijom u Hrvatskoj ima odgođeno djelovanje. Žestina recesije, pokazuje to iskustvo iz 2009., u Hrvatskoj nastupa pola godine ili čak godinu nakon što službena statistika izmjeri dva uzastopna tromjesečja pada BDP-a.
Pojednostavnjeno i slikovito rečeno, ono što je u zarazi koronavirusom upala pluća kod čovjeka, to je kod gospodarstva kao pacijenta praksa neplaćanja u dogovorenim rokovima. 'Bolest' koja se kolokvijalno naziva nelikvidnošću. Na koju je hrvatska poslovna zajednica desetljećima natprosječno neotporna.
Rejting ne trpi pa nije bitno
Naravno da je za budućnost hrvatskoga gospodarstva najvažnije suzbijanje epidemije COVID-19. Odmah iza toga je važno hoće li se, kao za prošle, rekordno duge, šestogodišnje recesije opet dramatično produljiti rokovi (ne)plaćanja, ponajprije između tvrtki. Posebno je opasan drugi val zaraze neplaćanjima. U prvom valu s plaćanjima počnu kasniti oni koji zaista nemaju čime platiti naručenu robu i usluge. U drugom valu rokove plaćanja počinju probijati i tvrtke koje imaju novac na računu, ali se, kad je prilika, ubacuju u probijanje dogovorenih rokova.
U traženju odgovora hoće li se ponoviti dramatični scenarij od prije deset godina nađe se pokoji razlog za kakav-takav optimizam. Postoji nada da bi Vlada, nekim čudom, mogla iskazati odlučnost i kreativnost u prepoznavanju i pomaganju onog dijela tvrtki i sektora koji nisu beznadni kandidati za bankrot. I da će pretežiti dio novca koji će stići iz fondova EU namijenjenih ublažavanju posljedica pandemije usmjeriti u financijski krvotok tvrtki, a ne samo u povišice zaposlenih u državnom sektoru - piše Miodrag Šajatović u tjedniku Lider, kolumna Ekonomalije.
Za prošlu epidemiju neplaćanja u razumnim rokovima između tvrtki među uzročnicima bila je i poslovna politika najvećeg sustava u državi Agrokora. Agrokor je pretvoren u Fortenovu, Ivica Todorić nije više u sedlu. Sad će se vidjeti je li on bio iznimka ili svaka recesija izbaci neki sličan sustav koji se pokušava financirati na račun dobavljača.
Dogodi li se čudo pa od Uskrsa krene turistička sezona i relaksiranje općeg poslovanja, možda se neplaćanje dobavljača ne uspije jako zakačiti u poslovne odnose.
Treba, međutim, biti krajnje oprezan. Za razliku od zaraze virusom, koja pokazuje simptome nakon nekoliko dana, zaraza recesijom u Hrvatskoj ima odgođeno djelovanje. Žestina recesije, pokazuje to iskustvo iz 2009., u Hrvatskoj nastupa pola godine ili čak godinu nakon što službena statistika izmjeri dva uzastopna tromjesečja pada BDP-a.
Pojednostavnjeno i slikovito rečeno, ono što je u zarazi koronavirusom upala pluća kod čovjeka, to je kod gospodarstva kao pacijenta praksa neplaćanja u dogovorenim rokovima. 'Bolest' koja se kolokvijalno naziva nelikvidnošću. Na koju je hrvatska poslovna zajednica desetljećima natprosječno neotporna.
Rejting ne trpi pa nije bitno
Naravno da je za budućnost hrvatskoga gospodarstva najvažnije suzbijanje epidemije COVID-19. Odmah iza toga je važno hoće li se, kao za prošle, rekordno duge, šestogodišnje recesije opet dramatično produljiti rokovi (ne)plaćanja, ponajprije između tvrtki. Posebno je opasan drugi val zaraze neplaćanjima. U prvom valu s plaćanjima počnu kasniti oni koji zaista nemaju čime platiti naručenu robu i usluge. U drugom valu rokove plaćanja počinju probijati i tvrtke koje imaju novac na računu, ali se, kad je prilika, ubacuju u probijanje dogovorenih rokova.
U traženju odgovora hoće li se ponoviti dramatični scenarij od prije deset godina nađe se pokoji razlog za kakav-takav optimizam. Postoji nada da bi Vlada, nekim čudom, mogla iskazati odlučnost i kreativnost u prepoznavanju i pomaganju onog dijela tvrtki i sektora koji nisu beznadni kandidati za bankrot. I da će pretežiti dio novca koji će stići iz fondova EU namijenjenih ublažavanju posljedica pandemije usmjeriti u financijski krvotok tvrtki, a ne samo u povišice zaposlenih u državnom sektoru.
Za prošlu epidemiju neplaćanja u razumnim rokovima između tvrtki među uzročnicima bila je i poslovna politika najvećeg sustava u državi Agrokora. Agrokor je pretvoren u Fortenovu, Ivica Todorić nije više u sedlu. Sad će se vidjeti je li on bio iznimka ili svaka recesija izbaci neki sličan sustav koji se pokušava financirati na račun dobavljača.
Dogodi li se čudo pa od Uskrsa krene turistička sezona i relaksiranje općeg poslovanja, možda se neplaćanje dobavljača ne uspije jako zakačiti u poslovne odnose.
Za ostale, ostaje nada da će se dogoditi čudo i da će vlast ovaj put htjeti i znati upravljati rokovima plaćanja unutar Hrvatske. U suprotnom, mogu se nadati da će im netko iz Plenkovićeve vlade, iznerviran zahtjevima, ponoviti čuveni savjet nekadašnjeg ministra Borislava Škegre. Kad su mu se poduzetnici žalili da im kupci ne plaćaju, nonšalantno im je savjetovao: 'Pazite s kim poslujete.'
