Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Ekonomalije

Miodrag Šajatović: Strani radnici nisu ‘radna snaga‘, nego ljudi od krvi i mesa

  Miodrag Šajatović/Lider           13.04.2023.         2207 pogleda
Miodrag Šajatović: Strani radnici nisu ‘radna snaga‘, nego ljudi od krvi i mesa

Bilo je to 2006. godine. Godišnje zasjedanje Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke održavalo se u Singapuru. Tada nam je MMF još bio jako važan pa je nas nekoliko novinara iz Hrvatske tjedan dana pratilo događaje. U to vrijeme u Singapuru je s obitelji živjela i radila prijateljica iz omladinskih dana. Inzistirala je na ručku u svojoj tadašnjoj kući. Na ulazu nas je dočekala kućna pomoćnica, Filipinka Maria. Nakon što je predstavljena, s vidljivom nelagodom prihvatila je pruženu ruku i kratko odgovorila na nekoliko pitanja: odakle je, koliko je dugo u Singapuru, kako joj je… - piše Miodrag Šajatović u kolumni Ekonomalije tjednika Lider.

Poslije mi je prijateljica objasnila da se Maria još nije potpuno priviknula na čudne običaje ljudi s Balkana koji navraćaju. Maria je služila u mnogim zapadnim obiteljima 25 godina i bila se naviknula na to da je gosti jedva i pogledaju. Nitko s njom nije razgovarao, a kamoli da se išao rukovati. Šok s nama iz ovih krajeva bio je za nju tako velik da je nakon prvih, za nju traumatičnih, iskustava jedva pristala ostati. S vremenom se koliko-toliko priviknula na posjetitelje koji je nisu tretirali kao dio pokućstva, kao nižu rasu, klasu i tek nužnu radnu snagu, nego su u njoj vidjeli i osobu. Nadam se da joj je ipak bilo drago.

Nasljeđe socijalizma

Tumačio sam to ponašanje nas koji smo dolazili u Singapur, a većinu života proveli u socijalizmu, nepoznavanjem klasnih podjela u svakodnevnom životu. Sve se češće sjetim te epizode otkako se u posljednje vrijeme u medijima sve češće piše ili govori o osobama koje su iz zemalja Trećega svijeta došle raditi u Hrvatsku. I za koje se u pravilu upotrebljava sintagma ‘uvozna radna snaga‘.

 

Najnoviji je primjer istraživanje o stajalištima hrvatskih građana o uvozu radne snage. Od 1300 anketiranih njih 57 posto podupire uvoz radne snage. Ne podupire ga 38 posto ispitanika.

Postoci su bitni, ali važnije je uočiti da se i u ovom slučaju ponavlja sintagma ‘uvoz radne snage‘. Korištenje pojma ‘radna snaga‘ za 115 tisuća ljudskih jedinki pokazuje da javnost, od političke, znanstvene, medijske do opće, ne shvaća svu dubinu i dalekosežnost procesa koji se i u Hrvatskoj ubrzano događa. Svoditi Nepalca s Woltovom torbom, Indijca na građevinskoj skeli ili Filipinku koja je sobarica u hotelu na Jadranu na zbirnu odrednicu ‘radna snaga‘ jamstvo je da će se i u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama Zapada, to jednoslojno shvaćanje za pet, deset ili petnaest godina skupo platiti. Kako se mi starosjedioci prema njima odnosimo danas, tako će se oni odnositi prema nama kad postanu brojniji i snažniji. A ne bi trebalo ponavljati pogreške mnogih drugih zemalja u koje je ‘strana radna snaga‘ odavno došla. Te ljude potrebno je, koliko je god to moguće, od prvih dana uključivati u zajednicu kao ravnopravne članove.

Nepalca pozvati u kafić

Nakon što je u svibnju 2005. u Liderovoj organizaciji bio završen ‘Adris Business Forum‘ na kojemu je, pred 1800 sudionika u Lisinskome, glavna zvijezda bio karizmatični CEO General Electrica Jack Welch, imali smo večeru. Na kojoj se Welch žalio da svaki put kad zaposli ‘dvije ruke‘ s njima dobije i glavu. Bilo je jasno da čak i ultraslobodnotržišni američki menadžer shvaća da mora prihvatiti kako se iza ‘radne snage‘ kriju ljudska bića sa svojim potrebama, sustavima vrijednosti, vrlinama i manama.

Bilo bi dobro da to osvijeste i svi segmenti javnosti u Hrvatskoj. Prepustiti da se o radnicima iz inozemstva brine samo ekipa iz Ministarstva unutarnjih poslova nije dovoljno. Čak i da nije zabilježen ovaj slučaj da otac, visokopozicioniran u MUP-u, nadgleda izdavanje radnih dozvola, a sin ima agenciju za lifranje ‘strane radne snage‘, jasno je da tu ima posla za brojna druga ministarstva. Počevši od Ministarstva rada.

Zanimljivo, mnoge su organizacije civilnog društva i njihovi aktivisti osudili za sada sporadične napade na strane radnike. Ali ne znam za slučaj da je bilo tko iz tih redova na neki od svojih susreta pozvao ijednog Nepalca, Indijca ili Filipinku. Ili da je nekog predstavnika ‘strane radne snage‘ pozvao u kafić.

Osim što je ljudski ispravno ne tretirati strane radnike kao sirovu radnu snagu, to je i poslovno korisno. U Europi traje nemilosrdno natjecanje za privlačenje stranih radnika. Gledajući razinu plaća u Hrvatskoj, nismo konkurentni. Najkvalitetniji će otići onamo gdje su veća primanja. Ali ako Hrvatska stekne imidž zemlje u kojoj je stranim radnicima sigurno i ugodno raditi i živjeti, poslodavcima će, uz ostale neizmijenjene uvjete, ostati kvalitetniji zaposlenici.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Ekonomalije