Već me dulje frustrirajustartup-tvrtke. Preciznije, medijske priče o njima. Izostanak bezuvjetna oduševljenja pričama o mladim poduzetnicima koji su ‘u garaži‘ smislili novu aplikaciju koja samo što nije osvojila svijet i koji su dobili prvu ili drugu rundu financiranja izrodio je mnogim, često neugodnim, raspravama. Izvan redakcije, ali čak i unutar nje. Koliko sam god bio siguran da imam pravo, krivnja za nesporazume bila je zapravo moja - piše Miodrag Šajatović u tjedniku Lider, kolumna Ekonomalije.
Znaš da postoji neka kvaka, ali u bavljenju politekonomskim temama nikako da je shvatiš i artikuliraš. I onda, napokon, naletiš na izjavu Davea McClurea, poslovnog anđela iz San Francisca koji kaže da je startup ona kompanija ‘koja ne zna što je njezin proizvod, tko su joj kupci, a ni kako na tome zaraditi. Kad spozna odgovore na sva tri pitanja, više ne govorimo o startupu, nego o pravom biznisu‘.
E, to je karika koja mi je nedostajala! Možda je navedena definicija pregruba, ali da, startupovi zapravo nisu pravi (O. K., ljepše je reći: cjeloviti) biznisi. To ne postaju kad neki investitor iz svijeta u nečiji projekt uloži toliko i toliko milijuna eura. O pravom biznisu bit će riječi tek kad razvijena ideja počne na kraju godine iskazivati bar operativnu dobit.
To što nisu cjeloviti biznisi, ni u kom slučaju ne umanjuje potrebu za startupovima, tj. novopokrenutim kompanijama koje, koristeći se digitalnim tehnologijama, svojim proizvodom pucaju na globalno tržište i brz rast prihoda. Samo ih se stavlja na mjesto koje im na poslovnoj sceni pripada. U istraživanje i razvoj.
Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj, ako se uzmu blaži kriteriji, posluje oko osamsto startupova. Svaki od mladih ljudi koji su se upustili u tu vrstu avanture (izgledi da uspije su, kažu, jedan prema deset) zaslužuje potporu i priznanje. Ali kod nas se uvelike pretjeruje. Za što su velikim dijelom krivi PR-ovci.
Osnivačima, da bi privukli investitore (šezdeset posto njih kontaktiralo je s bar pedeset potencijalnih ulagača) treba medijska vidljivost. Pa su redakcije zatrpane priopćenjima u stilu: ‘Taj i taj startup privukao je investiciju od toliko i toliko. Tvrtka zapošljava deset ljudi, a ima urede u trideset zemalja svijeta!‘ Kad se u Poslovnoj Hrvatskoj pogleda završni račun, prihod je manji od milijun eura, iz čega, da sve ide u ‘urede u trideset zemalja‘, ne bi ostao ni euro za bilo koji drugi trošak.
Onda to priopćenje većina medija metodom ‘kopipejsta‘, bez ikakve ograde i propitivanja, prenese i odjednom su dečki iz garaže poslovni top-selebritiji. Za svakog od njih stavlja se ruka u vatru da samo što nije postao jednorog, tj. projekt vrijedan milijardu eura. Čitajući takve članke, ispada da je većina dečki iz garaža redom uspješnija od poduzetnika i menadžera koji godinama vode održive, profitabilne biznise.
Opet, startupovcizaslužuju pohvale i razumijevanje. Generacija poduzetnika s početka 90-ih nije imala na raspolaganju inkubatore, akceleratore i venture-fondove. Ali je tržište bilo puno praznina za biznise u trgovini, uvozu, pa čak i industriji. Danas su sva ta tržišta popunjena. Mlade ekipe koje se koriste digitalnom revolucijom idu onamo gdje prilika još ima.
Za pokretanje tehnološkog startupa ne treba velik početni vlastiti kapital. Startupovcisu pozitivci i zato što su orijentirani na globalno tržište (ali i imaju globalnu konkurenciju), pa ne ovise o političkim strukturama i klijentelizmu. Važni su i za cijelu svoju generaciju jer ‘igraju za njih‘ i mnogima postanu uzor i poticaj da se i sami okušaju u poduzetništvu. A ako uspiju dobro unovčiti svoj projekt prodajom, dobiveno možda neće uložiti samo u nekretnine na Jadranu nego će i ući u neke nove biznise.
Za ozbiljne rasprave, lišene navijačke isključivosti, o (ne)uspješnosti nekog startupa dobro dođu s weba skinute faze takve vrste poduzetničkog projekta. Prva je faza razvoj ideje (tri mjeseca), druga i treća faza razvoj do prototipa i ostvarivanje prvih prihoda od nekoliko kupaca (od jedne do tri godine). Četvrta je faza dostizanje točke pokrića (od tri do pet godina od ideje), a peta je ‘izlazak‘, tj. prodaja projekta većem igraču (od deset do dvanaest godina od ideje). Ne bi bilo loše u analizama, raspravama i ocjenama te kriterije primijeniti i na najpoznatije hrvatske startupove i jednoroge.
Pri objašnjenjima što su startupovi često se s pravom navodi da nije svako novopokrenuto poduzeće startup. Ali jednako tako, dok startup ne počne iskazivati dobit po završnom računu, treba imati na umu da je riječ o poslovnom projektu koje tržište tek treba ocijeniti. Sad kad je prestalo globalno sumanuto tiskanje novca i kad kapital više nije besplatan, investitori se, gle čuda, počinju kod startupovaca raspitivati i o profitabilnosti.
