Miodrag Šajatović: Pet razloga zašto Plenković ne odbija mogućnost postati glavni tajnik NATO-a

Prednost i korisnost kolumni koje izlaze u tjednom ritmu jest, među ostalim, u tome što ipak dulje od dva-tri dana održe na životu teme koje u ubrzanome dnevnome medijskom ritmu prežive najviše tri dana. To se odnosi i na vijest iz švedskih medija da je Andrej Plenković kandidat za glavnog tajnika NATO-a - piše Miodrag Šajatović u kolumni Ekonomalije, tjednika Lider.

U dnevnom ritmu mediji su objavili vijest, dežurni komentator bio je predsjednik države Zoran Milanović, a sâm premijer Plenković uporno je izbjegavao jasan odgovor bi li želio biti čelnik Sjevernoatlantskoga vojnog saveza. Ubrzo su došle druge vijesti tekućice pa je priča o AP-u u NATO-ovoj fotelji pala u zaborav.

Gledajući sa strane, moglo bi se reći da ima više argumenata koji bi aktualnoga hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a mogli potaknuti da, recimo to tako, ne odbaci ideju da bi mogao postati glavni tajnik NATO-a. Bilo bi to u maniri sportaša koji odlaze u trenutku kad im je karijera na vrhuncu.

Filijala na margini EU-a

Voljeli ga ili ne, Plenković se pokazao spretnim kriznim menadžerom i solidnim čuvarom stabilnosti. Počevši od upravljanja procesima u pandemiji korone, nakon potresa u Zagrebu i na Baniji, a onda i za rata u Ukrajini. Osim toga, završio je projekte uvođenja eura i ulaska Hrvatske u šengensku zonu.

Običnom čovjeku teško je pojmiti da bi netko tko je premijer i tko je izgradio iznimno veliku osobnu moć u državi, a izgledno je da bi mogao osvojiti i treći mandat na izborima sljedeće godine, želio otići s tog mjesta. Ali ako pokušamo staviti premijerovu kapu na svoju glavu, brzo se razjasne mogući razlozi.

Prvo, Plenković ne bi, kao autsajder u HDZ-u, postao njegov predsjednik, onda i premijer, da nije iznimno ambiciozan. A kad si ambiciozan, uvijek želiš više. Pogotovo u okolnostima kad Hrvatska dobrovoljno, u zamjenu za besplatan novac iz EU fondova, postaje, kako bi se u biznisu reklo, tek Bruxellesova filijala. Sve je više zakona koji dekretom stižu iz sjedišta Europske komisije i koje Vlada, poput skretničara, šalje na prihvaćanje u Sabor. Došlo je dotle da se, uz malo pretjerivanja, može reći da je premijeru kao koliko-toliko autonoman instrument ostalo tek odugovlačenje donošenja podzakonskih akata. Kao u bankovnim filijalama, tako i u poslušnim državama članicama EU-a, malo je slobode i kreativna posla. Drugo, nema više projekata poput uvođenja eura i Schengena koji bi jamčili dividende, kako političke tako i one koje se očituju u BDP-u. Članstvo u OECD-u nije moguće ozbiljnije monetizirati.

Treće, žetva novca iz fondova Europske unije ulazi u maksimalnu fazu. Za tri godine taj će se generator rasta ispuhati. Osim toga, slijede godine niskih stopa rasta u svijetu, a onda i u Hrvatskoj. Koliko god u ovom trenutku izgledalo da je izbjegnuta recesija i slomovi kakvih je bilo 2008., opasnost ostaje. Bilo u obliku recesije bilo u nastavku inflacije ili stagflacije.

Jednolični hrvatski ‘jelovnik‘

U Plenkovićeva dva mandata državne su financije poboljšane. Inflacija je dodatno napunila državnu blagajnu. Ali čak i u teško ponovljivim okolnostima jeftina novca i ekspanzivnih monetarnih politika, uz rekordne turističke sezone, novac iz EU fondova, lovu od prodaje nekretnina uz obalu… potencijalne stope rasta BDP-a nisu se povećale. Opet ne prelaze tri posto na godinu. U trećem bi se mandatu Plenković susreo s posljedicama zanemarivanja najzdravijega generatora rasta BDP-a – industrije koja ostvaruje robni izvoz.

Četvrto, jasno je da nije korjenito promijenio HDZ. I da ga neće moći promijeniti ni da osvoji još pet mandata. Kad je buknula afera zbog opljačkanih milijardu kuna u Ini, izjavio je: ‘Ovih sam godina pojeo puno da ne kažem čega.‘ Pa čovjeku s vremenom, vjerojatno, dosadi takva jednolična ‘prehrana‘. Pa se zaželi promjene i briselskog restorana, gdje je jelovnik ipak drugačiji.

A peto, kad odeš na vrhuncu, nakon jednog ili dva mandata u EU-u ili NATO-u, vratiš se u Hrvatsku, pobijediš na predsjedničkim izborima i uživaš sljedećih pet godina.

Mali je problem što Jens Stoltenberg, aktualni službujući glavni tajnik, namjerava otići već u listopadu 2023. godine. A izbori su u Hrvatskoj, na kojima bi Plenković sigurno želio pobijediti, 2024. godine. Kako god bilo, mogućnost Plenkovićeva avansiranja neće nestati. Možda ovo izgleda kao politička tema, ali s obzirom na to koliku moć premijer ima i u odnosu na poslovne procese, poduzetnicima i menadžerima (ne svima iz istih razloga) iznimno je važno u kojem će se smjeru razvijati karijera Andreja Plenkovića.