U ovom, 940. broju, kojim je Lider dosegao 18. godinu izlaženja (postali smo punoljetni), među ostalim, imamo vrlo zanimljiv intervju s Nikolom Vrdoljakom, direktorom Agencije 404. Vrdoljak je s grupom hrvatskih poduzetnika više dana bio na studijskom putovanju po Kini. Jedan od njegovih dojmova je da je Njemačka jedina europska ekonomija do koje je Kinezima ozbiljno stalo - piše Miodrag Šajatović u kolumni Ekonomalije tjednika Lider.
Nakon brojnih prošlotjednih susreta s hrvatskim poduzetnicima i menadžerima na marginama naše, još jednom uspješne, 15. konferencije ‘Dan velikih planova‘, pa nekoliko sastanaka i neformalnih privatnih druženja, moglo bi se reći da je dobro što je Hrvatska među zemljama do kojih Kinezima nije ozbiljno stalo. Jer i bez fokusiranosti na malu Hrvatsku Kinezi, kao nikad ranije, isplivavaju u gotovo svakom razgovoru s poslovnjacima.
Osjećaj je da nema tvrtke u Hrvatskoj koja u kratkom razdoblju neće (in)direktno osjetiti globalni fajt SAD-a i Kine. Oni koji misle da su imuni na posljedice i da se njih taj ekonomski rat divova ne dotiče nisu naročito odgovorni prema budućnosti svojih biznisa. Kao što nam je prije dvije-tri godine izgledalo da su inflacija i masovni dolazak stranih radnika neka daleka budućnost, pa su procesi iznenada eksplodirali, tako postoje veliki izgledi da će se kineski utjecaji uskoro početi eksponencijalno pojačavati čak i u maloj ekonomiji na periferiji Europske unije.
U široj javnosti, uključujući i političku, takvog dojma nema. Jedan od razloga je što su prije nekoliko godina nestali kineski dućani, koji su se u jednoj fazi pojavili u gotovo svakom gradu i gradiću u Hrvatskoj. Njihovo zatvaranje dovelo je do zaključka da nismo interesantni čak ni malim kineskim poduzetnicima, a kamoli velikima. Drugi bi se razlog mogao naći u strateškom opredjeljenju, vidljivom u dugoročnim planovima kineske komunističke partije, da ne treba izazivati pozornost. Sve dok se, pojednostavnjeno i uz malo pretjerivanja rečeno, svijet ne pokori.
Treći razlog nesvjesnosti ubrzana kineskog osvajanja je taj što se u ovoj fazi to najviše osjeti u ovdašnjem bussines-to-bussines (B2B) sektoru. Koji je, prema definiciji i tradiciji, skriveniji od javnosti. Nije riječ se o grašku s dodatkom kikirikija koji je otkriven pa povučen s polica.
U B2B svijetu kineski se utjecaj vidi u brojnim pričama u kojima ovdašnji ozbiljni poduzetnici počnu nabavljati novu opremu. Dobiju nekoliko ponuda europskih proizvođača s kojima su prije radili, ali onda eksplodira kineska ponuda koja je od 30 do 40 posto jeftinija. A kvaliteta je približno ista. Slične su situacije i s repromaterijalom.
I kako da se sada hrvatski poduzetnik ponaša? Da odbije najpovoljniju ponudu i ugrozi buduću likvidnost? Ili da bude disciplinirani građanin-poduzetnik i da prihvaćanjem skupljeg rješenja iskaže privrženost europskoj industriji? U najboljem slučaju, ići će se na kombinaciju dobave.
Ima primjera, za sada u fazi završnih pregovora, da dio kvalitetnih hrvatskih tvrtki ima ponude iz razvijenijeg dijela Europe i SAD-a da se uključi u investicije kojima će se skraćivati dobavni lanci i tako eliminirati pretjerana ovisnost o azijskim dobavljačima. Ali nije bilo realno očekivati da će ekipa iz Azije, predvođena Kinom, prihvatiti poraz. Dampinške cijene kineske opreme i repromaterijala u B2B sektoru dokaz su da je pokušaj obrane Zapada na početku i da će bojišnicu biti teže uspostaviti i držati nego što se to birokratima u Bruxellesu i Washingtonu čini.
U takvim bi okolnostima bilo očekivano da odgovorne i intelektualno dovoljno kapacitirane političke i ekonomske elite u zemljama kao što je Hrvatska povedu ozbiljnu strukturiranu raspravu o tome kako da se država i njezina ekonomija postave u novim geopolitičkim okolnostima.
U kojima EU, kako je to na ‘Danu velikih planova‘ elaborirao predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, objektivno igra drugorazrednu ulogu. Tema se može ignorirati (kao mnoge druge), prepustiti osmišljavanju u Europskoj komisiji, a može se vidjeti što se, uza sva ograničenja, može samostalno napraviti. Primjeri nekih tvrtki koje uspješno balansiraju između Kine i SAD-a (sektor ICT-a) mogli bi biti poučni. Ali u osvit superizborne godine i prizemnog populizma to je još teže očekivati nego inače.
Za kraj, za mlađe Liderove čitatelje, jedan vic iz vremena Sovjetskog Saveza. Tadašnjem generalnom sekretaru Komunističke partije SSSR-a (de facto šef države) Leonidu Brežnjevu dolazi uspaničeni savjetnik: ‘Druže Brežnjev, stotine tisuća ljudi jedu na Crvenom trgu!‘ Brežnjev će na to: ‘Pa to je odlična vijest! Neka se vidi da kod nas ima hrane.‘ Savjetnik skrušeno dodaje: ‘Da druže predsjedniče, ali oni jedu štapićima!‘
