Plenković o štrajku sindikata u školama: Ucjena nema, rješenja ima, razgovarat ćemo
Kujundžić ironizirao Beljakove prognoze o prijevremenim izborima 5. siječnja
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Kujundžić očekuje "oporbenu predstavu" o njegovu opozivu u Saboru
Štromar: Puno je teže bilo ući u ovu Vladu nego što će biti izaći
Mediji i suicid: Odgovorno izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava

Miodrag Šajatović: Hrvatska nema nikakve kriterije za aktiviranje društvene solidarnosti


  Gospodarstvo           Miodrag Šajatović/Lider           22.07.2017.         749 pogleda
Miodrag Šajatović: Hrvatska nema nikakve kriterije za aktiviranje društvene solidarnosti

Samoorganiziranje navijačke skupine Torcide na gašenju velikog požara u Splitu tijekom noći s ponedjeljka na utorak primjer je neformalne društvene solidarnosti koju nije umanjilo ni četvrt stoljeća tranzicije u Hrvatskoj. Primjer je i samoinicijativno okupljanje kuhara u hotelu Lav koji su došli pripremati jela za gasitelje. Slična društvena solidarnost viđena je i za poplava u Gunji prije nekoliko godina.

Koliko s jedne strane nije upitna društvena solidarnost u slučaju prirodnih nepogoda i neformalna, dobrovoljna pomoć, toliko s druge strane kao zajednica nismo odredili pravila kad je riječ o institucionalnoj društvenoj solidarnosti. O svim slučajevima kad se novcem poreznih obveznika (direktno ili indirektno) (ne) treba pomoći pojedincu, njegovoj obitelji ili nekoj široj društvenoj podskupini.

Drama s požarima i ovrhama

Drukčije rečeno, nismo pošteno raspravili niti smo nekim smišljeno vođenim procesom, ako treba i žestoko, ali argumentirano i konstruktivno, odredili gdje je granica između za kapitalizam samorazumljive individualne odgovornosti za sebe i obitelj i situacije u kojoj se traži društvena solidarnost.

Dok su gorjela splitska predgrađa, u HTV-ovoj emisiji ‘Otvoreno’ raspravljalo se o izmjenama starog Ovršnog zakona i najavi novoga. Požari ostavljaju obitelji bez krova nad glavom u fizičkom smislu, a ovrhe u pravnom, ali jednako dramatičnom. Čak i u kapitalizmu nije moguće ignorirati 330.000 građana s blokiranim računima. Ali rasprave o tome koji će dio plaće ostati zaštićen od ovrhe ili iznos duga koji je dovoljno malen da se zbog njega ne smije oduzeti stan ili kuća, a da pritom ne postoje jasni opći kriteriji gdje treba pomoći nekom dužniku, a gdje on mora snositi odgovornost za nepromišljenu financijsku odluku − neće dati zadovoljavajuće rezultate. Sve će stati na razini pritisaka interesnih skupina i populističkih poteza političara, uvijek sklonih kupovanju glasova.

Ako smo se glasno ili prešutno odlučili za tržišnu ekonomiju, onda ne bi trebalo biti previše mjesta za pojedinca ili bračni par koji su odlučili iz podstanarstva ući u kredit za kupnju trosobnoga stana. Pa su im se primanja smanjila, pa ne mogu otplaćivati rate. Ako tu krene zakonska zaštita u obliku iznimke za prvu nekretninu, što je s pravima onih koji su u banke uložili svoje ušteđevine koje su sada postale nenaplative zbog prodaje spornog stana na dražbi? Jer svoje pogrešne plasmane bankari rijetko namiruju od dioničara. Račun se ispostavlja štedišama. Dakle, rizik od pogrešne odluke dijela građana snose (nedobrovoljno) drugi građani.

Nastavak lutanja i sukoba

Tako gledano, uz dozu žaljenja, obitelj čije su vodeće glave pogrešno odlučivale treba snositi posljedice. Opet, s druge strane, zar trebamo biti neosjetljivi na itekoliko umanjene izglede djece iz takvih obitelji da se školuju? Premda su, primjerice, odlikaši.

Onda je tu i socijalna pomoć. U nekom selu, kuća uz kuću, dvije su obitelji. Iz jedne svaki dan odlaze na posao raditi za minimalac. U drugoj imaju već petero djece i uz jednak konačni standard žive od ‘socijalki’. Nije fer. Ali ako je demografska situacija katastrofalna, stvari više nisu crno-bijele.

Naravno, kao logičan odgovor nameće se potreba da država posebnom politikom potiče ovaj ili onaj prioritet. Ali da bi to neka radna skupina u Vladi mogla dobro napraviti, intelektualne elite okupljene u akademijama, udrugama, institutima, ‘think tankovima’… trebale bi dati načela.

Ledine su, nažalost, napuštene i neuzorane. Ne sjećam se bilo kakve, a kamoli kvalitetne, rasprave o odnosu između individualne odgovornosti i društvene solidarnosti. Kad se negdje i krene u tom smjeru, čim se naiđe na problem, krene se s floskulama. Često izrone primjeri u kojima socijalnu pomoć dobivaju oni koji imaju stanove i zemljišta od čije bi prodaje mogli pristojno živjeti. Ili, što je još gore, zapravo pristojno žive, a socijalne su im beneficije ekstraprofit. Floskula glasi: Napravit ćemo popis toga tko što posjeduje. Zapreka su nesređene zemljišne knjige.

Floskula broj dva glasi: Spojit ćemo katastar i gruntovnicu pa će sve biti vidljivo. Zapreka broj dva: Knjige će biti sređene tek za trideset do pedeset godina. I tu se stane. I s utvrđivanjem načela i s traženjem realno izvedivih rješenja. Kao i na mnogim drugim područjima na kojima u četvrt stoljeća nije postignut minimum društvenog dogovora, i ovdje će se nastaviti lutanja. I sukobi. I trošenje novca gdje ne treba, a izostanak solidarnosti ondje gdje bi je trebalo.

Kolumna Ekonomalije Miodraga Šajatovića, Lider

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Gospodarstvo



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: