Ne jednom dogodilo se da, kad se nađemo, mi iz ekipe 50+ (preciznije 60+), a imamo nešto iskustva na rukovodećim poslovima, počnemo ocjenjivati menadžersku ekipu koja danas ima između 30 i 40 godina. I nakon što svatko od nas navede bar dva-tri slučaja mlađih poduzetnika i menadžera koji su na ovaj ili onaj način ‘puknuli ko kokice‘ (pristojan je izraz burnout), zaključimo da su to mekane generacije. Jer, ‘mi smo prošli teža vremena, a nismo trebali ići psiholozima, osobnim trenerima…, nismo trčali maratone niti smo postali ovisni o nekim praškastim stimulansima‘. Ali, ako ćemo biti iskreni, u krivu smo! Nisu mlađe generacije menadžera u privatnom sektoru slabašnije, neotpornije od nas. Uvjeti u kojima oni trebaju odraditi ključan dio svoje karijere mnogo su teži nego kad smo mi bili u njihovim godinama - piše Miodrag Šajatović u kolumni Ekonomalije tjednika Lider.
Nevolje dolazile i prolazile
Naravno, nije nama bilo nimalo lako. Na upravljačke pozicije došli smo u vrijeme zalaska socijalizma. Onda je, istodobno, buknuo rat, počela pretvorba i opet se ubrzala inflacija. Hiperinflacija je zaustavljena 1993., rat je završio 1995., ali u poslovnom smislu probudila se nova neman: nelikvidnost. Koja je vladala sve do 2017. Menadžeri su pola radnog vremena pokušavali utjerati potraživanja, a drugu polovinu gledali su kako da izbjegnu vjerovnike kojima su njihove tvrtke dugovale. Godine 2009. ruknula je šestogodišnja recesija. Dobiti kredit u banci bila je nemoguća misija. Ne otpustiti dio ljudi značilo je kraj za većinu tvrtki.
Ali sve su to bile pojave i procesi za koje smo mogli pretpostaviti da imaju početak i kraj. I rat i nelikvidnost i recesija. Recesija je, primjerice, bila gadna, ali poznati dio ekonomskog ciklusa. Doći će, trajat će i proći će.
Kad je o recesiji riječ, barem pola menadžera koji danas vode tvrtku još nije bilo na rukovodećoj poziciji kad je trajalo zadnje ‘ledeno poslovno doba‘. Rade u desetljeću bez pada BDP-a. Neplaćanje je rijetka iznimka. Bankari nude kredite, konkuriraju im razni alternativni posuđivači. Dobrim tvrtkama nije se teško prodati. Potražnja za gotovo svom robom i uslugama raste iz godine u godinu. Tržište je vječito gladno.
Pa u čemu je problem za te srednje i mlađe generacije menadžera? Uza svedobre tržišne okolnosti sustiglo ih je prokletstvo kojem se, za razliku od demona koji su pratili nas dvadeset godina starije, ne vidi kraj. Riječ je o digitalnom prokletstvu.
Jest, internet, komuniciranje e-poštom i korištenje mobitela dohvatilo je i moju ekipu. Mi u tiskanim medijima rano smo se suočili s internetom, konkurencijom koja je sadržaje dijelila besplatno. A ne možeš se nikakvom cijenom boriti protiv besplatne konkurencije. Ali to je još bilo vrijeme kad su se odnosi u biznisu razvijali tek nešto ubrzanijim ritmom.
Prokletstvo digitalizacije ostaje
Ovo što se do danas sručilo na izvršnu ekipu menadžera, a tek ono što ih čeka, jest warp-ubrzanje u odnosu na promjene kojima smo mi stariji bili izloženi u svojoj karijeri. Ne može ni natprosječan ljudski mozak slijediti brzinu kojom digitalizacija transformira biznis. A onda cijele poslovne zajednice upadaju u ‘hrčkovu zamku‘. Svaki u svom biznisu ubrzava procese. Svi nastoje biti što brži i cijelo vrijeme na raspolaganju. Poput hrčaka u kavezima, sve brže vrte onaj kotač, često ne birajući stimulanse. Mora se trčati sve brže.
Postoji u osnovama Samuelsonove ‘Ekonomije‘ drugi, znanstveniji izraz: varka poopćavanja. Primjer je slikovit. Puna tribina nogometnog stadiona. Zbog visoke ograde oni iz prvog reda ne vide najbolje. Pa se dignu. Onda se i oni iz drugog reda moraju dignuti. Tako svi, do onih u zadnjim redovima, na kraju stoje. Jednako vide kao i prije dok su sjedili, samo što ih sve bole noge.
Danas se od menadžera traži da imaju supermoći. Moraju voditi inovativne timove i timove za digitalnu transformaciju. Pronalaziti nove generatore prihoda (nova tržišta, proizvode ili usluge, partnerstva i saveze). Prilagođavati se internetskim kanalima stvorenima prema novim potrošačkim preferencijama. Koristiti se sve novijim i novijim digitalnim kanalima. Brinuti se da tvrtka ispuni sve zahtjeve ESG-a. Razvijati talente i motivirati zaposlenike. Sad još i znati sve o korištenju umjetne inteligencije. Uz odgovaranje na mailove u roku odmah i brzo donošenje odluka još bi morali naći vremena za osobno usavršavanje.
Kolumne bi trebale završiti prijedlogom rješenja. Ova nema odgovor. Samo poruka generaciji menadžera koji su pri kraju karijere: koliko god nam je bilo teško, sretni smo što se nismo rodili dvadesetak godina poslije. Zato, nemojmo osuđivati ove što sada moraju trčati sve brže, pa posrnu.
