Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Aktualnosti

Miodrag Šajatović: Frustrirajuće je kad vrijeme pokaže da su se teze iz mojih kolumni obistinile i da sam bio u pravu

  Goran Gazdek           25.01.2016.         1929 pogleda
Miodrag Šajatović: Frustrirajuće je kad vrijeme pokaže da su se teze iz mojih kolumni obistinile i da sam bio u pravu

U Gradskoj knjižnici i čitaonici (utorak, 26.siječnja u 18 sati) biti održana promocija knjige Kad vjetar puše i purani lete  novinara i kolumniste Miodraga Šajatovića, urednika i suvlasnika časopisa Lider. Tim povodom razgovarali smo uglednim kolegom, jednim od najistaknutijih gospodarskih novinara u Hrvatskoj koji je prve novinarske korake napravio u Virovitici.

Kad vjetar puše i purani lete stara je američka poslovna izreka. Odnosila se na burzu i pojavu da kad tržištima kapitala zavlada euforija, u nebo lete i dionice loših, a ne samo dobrih firmi. Tko su u hrvatskom gospodarstvu purani i kako oni lete?

- Purani su bili svi oni koji su farbali tunele. I svi oni koji su, pogotovo, prije krize koristili domaću potražnju koja je bila posljedica vanjskog zaduživanja. Budući da i danas ima vanjskog zaduživanja svi oni u biznisu koji rade s državom su purani. To je, dakle, umjetna potražnja, potražnja stvorena na zaduženju koje ćemo svi na kraju platiti. Purani su i političari koji financiraju razne stvari, koje, kad bi imali uravnotežen proračun ne bi mogli.

Vrijeme je pokazalo da su se teze iz kolumni obistinile i da si u većini slučajeva gađao u sridu. Kakav je osjećaj kad prelistavaš stare tekstove i kad vidiš da si itekako bio u pravu?

- Frustrirajuće! Naravno da je ugodno kad si u pravu, ali to je bilo u jednoj fazi, samo u prvim godinama. Frustrirajuće jer stalno dolaze novi mandatari i prvo što kažu je da idu privlačiti strane investicije? Još u socijalizmu su nam to pričali. Sanader je obećavao da će mjesec i pol dana putovati po Europi i privlačiti strane investitore, Čačić je govorio da će se Hrvatska izvući iz recesije privlačenjem stranih investicija,a isto je pričao i Grčić. Sad nam došao Orešković, i o čemu priča? O privlačenju stranog kapitala! A nitko nije uspio! To je primjer gdje sam još bio u pravu. A druga primjer je tvrdnja da nas samo izvoz može spasiti. Pokazalo se da su uspjele one firme koje su se samoorganizirale i počele izvoziti.

POVRŠNI POLITIČARI

Zašto političari ne uče na tuđim greškama, odnosno na uspjesima i pozitivnim primjerima?

- To mi je misterij i prosto mi je nepojmljivo. Imam osjećaj da su to površni ljudi. Dolaze s nekim svojim iskustvom i misle da od njih sve počinje. Osim toga, od Nikice Valentića do Oreškovića nismo imali nekoga tko dolazi iz realnog sektora.

Sudeći po komentarima na webu i društvenim mrežama čitatelji i gospodarstvenici to vjerojatno primijete, ali što je s političarima? Jesu li novinski članci pucanj u prazno ili ipak ima neke koristi od analiza, komentara, mišljenja i savjeta u medijima?

- Jedna od mojih ideja je da Lider bude izvor informacija drugim medijima koji nisu usko specijalizirani. Tako možemo utjecati na opću javnost. Zadovoljstvo je kad u općim medijima vidim sve više priča o uspješnim firmama, ali mi je najdraže kad priđe poduzetnik i zahvali se jer sam ga spasio nekim savjetom. Primjerice, 2007. godine u jednoj sam kolumni upozoravao da treba iskoristiti konjunkturu koja postiji, a ne na toj potražnji raditi planove i investicije za budućnost. Na tu kolumnu sam već zabravio kad mi je prišao gospodin i kazao: Spasili ste me od gubitaka, da nisam čitao vašu kolumnu bankrotirao bih.

Čitaju li političari tvoju kolumnu?

- Političari je čitaju, ali oni to rade na dnevnoj razini i važu jeli to njima plus ili minus. Iz iskustva znam da su je i premijeri čitali. Pogotovo kad sam prije dvije i pol godine među prvima vrlo oštro napisao da bi Milanović trebao otići s premijerskog mjesta.

ODBIO SAM MJESTO POMOĆNIKA MINISTRA, NE BIH MOGU POŠTIVATI STRANAČKU HIJERARHIJU

Obzirom na iskustvo, znanje i ugled u poslovnom svijetu, jesi li dobivao ponude za političke angažmane, recimo neko savjetničko mjesto u Ministarstvu gospodarstva?

- Iznenadilo me kad je prije godinu dana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović osnivala Vijeće za ekonomska pitanja i pozvala me da u tome sudjelujem. Goranko Fižulić me zvao za jednog od svojih pomoćnika u Ministarstvu gospodarstva 2000. godine, ali sam to odbio jer ja sam novinar-kolumnista, Ne bih ni danas prihvatio takvo mjesto jer imam Lider. Osim toga, uči u takvu priču znači da moraš poštivati stranačku hijerarhiju, a ja to ne mogu. Uspio sam u životu otići iz velikih sustava i napraviti samostalnu novinu pa mi se sada neda vračati da opet nekoga moram slušati.

Kakvo je bilo gospodarstvo u desetljeću izlaženja Lidera, od 2005. do 2015. godine, možemo saznati iz tvojih kolumni ukoričene u ovu knjigu. A što nas čeka u ovoj godini i mandatu nove Vlade?

- Kaže se, teško je predviđati, naročito budućnost. Bojim se. Postoje dvije varijante, jedna je da ćemo se vučemo po rubu bankrota, a da nikada ne odemo u bankrot i da to platimo rasprodajom preostalog nacionalnog bogatstva. Druga je da nam se dogodi scenarij koji je prije osam godina predvidio glavni čovjek za međunarodnu konkurentnost - da ćemo sa dvjesto kilometara udariti u zid i tek se tada opametiti, a treća je da u sljedećem razdoblju dođe do brzih promjena vlada i da se pojavi lider koji ima svoj vlastiti ekonomski program. Sjetio sam se zadnjeg premijera SFRJ, Ante Markovića. Mi smo u Lideru zadnji s njim razgovarali i pitali smo ga o suradnji s odličnim znanstvenicima iz Ekonomskog instituta na što je on odgovorio da to ne ide baš tako, da premijer ima svoj program, znanstvenici svoj, i onda se to razrađuje. S tim da to ne bude smanjivanje javnog duga, poticanje investicija, reforma zdravstva i tako dalje jer je to apsolutno nepoticajno.

Iako si se u karijeri bavio i drugim sektorima, tvoja specijalizacija za privredno novinarstvo logičan je izbor obzirom na završeni studij ekonomije. Poželiš li ponekad pisati o nečemu drugome - izvještavati iz Sabora, pisati političke komentare, intervjuirati znamenite ličnosti današnjice ili uređivati sportsku rubriku jer voliš sport i o tome si pisao na početku, i to baš u Virovitici?

- Po vokaciji sam zapravo sportski novinar jer sam u Virovitici počeo izvještavajući s košarkaških utakmica. Htio sam studirati političke nauke, ali se mom pokojnom ocu to nije svidjelo pa mi je savjetovao da se za svaki slučaj prijavim još negdje. Prijavio sam se na ekonomiju. Prijemni je bio tjedan dana prije nego na političkim naukama i kad sam vidio sa sam prošao nije mi se dalo ići na drugi prijemni pa sam tako sam završio ekonomiju.
Prvi tekst o ekonomiji napisao sam tek nakon treće godini faksa, 1980. godine i to na praksi koju sam odrađivao u Virovitičkom listu. Pisao bih i dalje o sportu, ali profesoru nisam mogao donijeti sportske izvještaje pa sam napisao ekonomski tekst i shvatio da bih o tome i dalje mogao pisati jer znam nešto o ekonomiji, znam novinarstvo i kad to spojim možda ću biti bolji od drugih. Tri godine sam bio izvjestitelj iz Sabora u Večernjaku. Ne bih mogao raditi sport jer sam se ohladio od toga, a i sport je otišao nekim drugim smjerom. Ne bih mogao ništa drugo, ali eto, kad me već pitaš volio pisati feljtone s putovanja po svijetu, proputovao sam 60 zemalja svijeta. Ako ne ekonomija, onda putopisi.

 PO VOKACIJI SAM SPORTSKI NOVINAR, ALI NIŠTA OSIM GOSPODARSTVA NE BIH PRATIO

 Kakvi su bili ti počeci u Virovitici? Kako je bilo prvi put ugledati svoj članak otisnut na novinskom papiru? O čemu si pisao?

- Ima teza od nekada: Daj djetetu pisaću mašinu da nešto napiše. Ako napiše svoje ime i prezime znači da želi vidjeti sebe u novinama i da ima šanse postati novinar. Obično ljudi kažu da su slučajno ušli u nešto, ali ja mislim da to nije tako i da smo svi mi predodređeni za neke stvari samo je u pitanju splet okolnosti. Prvi tekst u Virovitičkom listu mi je objavljen u studenom 1973. godine kada mi je bilo 15 godina. Kao jedan od osnivača košarkaškog kluba išao sam na utakmicu u Koprivnicu, nakon čega sam pisaćom mašinom napisao izvještaj po uzoru sa izvještaje iz Sportskih novosti i stavio ga na oglasnu ploču u gimnaziji. Novinar Virovitičkog lista Trpimir Markotić je došao po zapisnik sa utakmice kako bi napisao izvještaj, nije našao profesora, ali je na oglasnoj ploči ugledao moj izvještaj, malo ga preuredio i objavio a da ja nisam znao.

Kakve su bile reakcije roditelja što su rekli prijatelja?
-
Roditelji su bili zadovoljni. Puštali su me da se bavim time, vjerujem da su se nadali da ću prije ili kasnije odustati od novinarstva i da ću se baviti nekim normalnijim i sigurnijim poslom. Kolege iz razreda su se na početku zafrkavali, a onda smo zajedno radili zidne novine. Poslije sam na Radio Virovitici radio emisiju za mlade koja je išla nedjeljom. Kolegica iz razreda je imala magnetofon kojeg smo vukli okolo i snimali. Osim toga imao sam javljanja u živo u nedjeljnoj emisiji - obilazio sam sva sportska događanja, prikupljao rezultate i o tome izvještavao.

Kako ocjenjuješ novinarstvo danas u Hrvatskoj? Koliko se ono promijenilo u odnosu na vrijeme kad si počinjao raditi i kad si bio urednik Poslovnog svijeta u zlatno doba Večernjeg lista? Kakva je budućnost medija i je li Balašević u pravu kad u jednoj svojoj pjesmi kaže da mediji mogu biti i bjedniji - ali ne mnogo?

- Tehnologija je napredovala, web je napravio revoluciju, postali smo površniji, izgubili smo monopol koji smo imali jer danas svatko može na neki način biti novinar, imati svoj blog. Površnost donosi i globalizacija. U globalizaciji se otišlo u krajnost Big Brothera. Nadam se, da će, kad se jednom ispuše ta priča biti stvoren novi poslovni model da kvalitetniji mediji mogu preživjeti.
Vjerujem da će kvalitetnog novinarstva ipak ostati, u tragovima - deset do dvadeset posto. Primjećujem da se ljudi na društvenim mrežama sve češće hvale time da je o njima objavljen neki članak ili intervju u tiskanom izdanju. Skeniraju članak i stave ga na Fejs. Na webu ima puno prostora pa može pisati svatko, u klasičnim medijima ipak nema mjesta baš za sve, prostor je ograničen. Web je oduzeo dnevno izvještavanje novinama, dnevne novine bi trebale u dnevnom ritmu raditi tekstove kakve su nekada radili tjednici, a tjednici ono što se radili mjesečnici. Dakle, svi bi trebali raditi zahtjevnije poslove s puno više novinara koji će u kratkom roku napraviti kvalitetne članke. Najveći problem u medijima je što većina želi zadovoljiti različite saveze i klanove. Mislim da bi se mediji trebali opredijeliti i po nečemu biti karakteristični jer su ovako neprepoznatljivi.

VIROVITICA-RASADNIK ODLIČNIH NOVINARA

Zašto je to tako? Zašto su naše novine mješavina ozbiljnih jutarnjih novina, ležernijih večernjih novina i tabloida?

- Zato što je naše tržište malo. Da bi na malom tržištu postigao tiražu koja ti jamči opstanak i zaradu loviš sve skupine, a tu je veliki rizik da ne uloviš ni jednu. Bio sam u dnevnim novinama, ali mislim da je budućnost u specijaliziranim tjednim novinama kao što je Lider i da će one preživjeti. Ne znam što će biti s dnevnim novinama i kako bi one mogle preživjeti.

Zašto je Hrvatska izgubila ozbiljnu novinu kao što je Vjesnik?

- Vjesnik je propao jer je previše podilazio političarima na vlasti. Sasvim je razumljivo da postoje provladine novine, ali oni koji su bili u tom Vjesniku, čast izuzecima, su toliko podilazili da je to postalo groteskno. A taj dio "glasnogovornika Vlade" su preuzeli neki drugi mediji i ostali su bez posla i tržišta.

Mnoštvo je, danas odličnih i uglednih novinara krenulo je iz Virovitice - Dubravka Tomeković je glavna urednica Glorije, najtiražnijih novina u Hrvatskoj (čak ste iz iste Strossmayerove ulice, susjedi), Boris Pavelić jedan je najistaknutijih političkih komentatora u zemlji, Ivan Žada je radio na Novoj TV i dobio nagradu HND-a za istraživačku priču godine, Slavica Bakić je urednica u Novom listu, Sandra Pocrnić Mlakar je pisala kolumne u Vjesniku i bila urednica u ženskim revijama, Anka Dorić je liječnica, ali je dugo radila u medijima, a danas piše u specijaliziranim časopisima o zdravlju, Galina Popović je na 3. programu Hrvatskog radija, Igor Kanižaj je docent na Fakultetu političkih znanosti i nositelj šest kolegija na Studiju novinarstva... Kako objašnjavaš tako puno dobrih novinara, iz jednog, ipak, malog grada s ne baš razvijenom medijskom scenom?

- Moram priznati da je to i meni čudno i pitao sam se da li je to splet okolnosti ili nešto drugo jer imali smo ljude koji su nam pomagali, ali nismo imali prave mentore. Radili smo šapirografske novine posve sami. Vjerojatno je dijelom tome zasluga kvalitetan kadar u osnovnim i srednjim školama koju su nam davali znanja i entuzijazma. Možda i zato što smo bili daleko od nekog centra pa smo se htjeli iskazati. Možda je to tradicija - prva generacija Omladinske emisije dogodila se slučajno pa je ta generacija stvorila drugu, pa druga treću, treća četvrtu... Nadalje, kao klincu od 15 godina davali su mi da pišem u ozbiljnim novinama nekakvog Socijalističkog saveza, a ne treba zanemariti ni utjecaj kazališta, odnosno sveukupnog kulturno ozračje s kojim smo u Virovitici odrastali i stasali.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti