Japanski redatelj Shohei Imamura režirao je 1983. film ‘Balada o Narayami’. Radnja se događa u Japanu u 19. stoljeću, u selu u kojemu vlada tradicija da svaki član obitelji koji navrši sedamdesetu godinu života mora otići na obližnju planinu i ondje umrijeti kako više ne bi bio teret mlađima. Asocijacija na taj davno viđeni, ali zbog uvjerljivosti zauvijek zapamćeni film pojavila mi se ovog ponedjeljka tijekom vrlo dobre prezentacije dr. Sandre Švaljek na sjednici Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Tema izlaganja i kasnije rasprave bila je ‘Depopulacija – mogući ekonomski učinci i odgovori javnih politika’.
Asocijacija možda jest gruba, ali između odlaska u planinu 70-godišnjaka u Japanu u 19. stoljeću i svakodnevnih scena na početku 21. stoljeća kad 70-godišnji umirovljenici u Hrvatskoj kopaju po kontejenrima za otpatke može se povući paralela. Ako u nekoj temi treba pribjegavati svim mogućim oblicima šokiranja i zastrašivanja, onda je to demografija.
Dr. Švaljek je NVK-ovim članovima iznijela vrlo jasne brojke. Od 2011. do 2051. broj stanovnika Hrvatske smanjit će se za čak 820.000. S 4,28 na oko 3,45 milijuna. Poznati su uzroci pada: negativan prirodni prirast i negativan saldo vanjske migracije. Zanimljivo, iseljavanje s područja Hrvatske od početka 20. stoljeća zapravo je pravilo. Iznimke su razdoblja 1921. – 1931. i 1971. – 1991., kad je više ljudi došlo u Hrvatsku nego što ih je otišlo iz nje.
Dramatični su i grafikoni koji pokazuju dobnu strukturu iseljenih u 2016. Čak 60 posto iseljenih u najproduktivnijoj je dobi, onoj od 25 do 54 godine, ali još je strašnije što se povećava broj djece koju roditelji vode sa sobom. Naravno, sve to dramatično povećava i prosječnu starost preostalih stanovnika Hrvatske.
Od osamostaljenja Hrvatske moguće je gledati promjenu ‘agregatnog stanja’ u kojoj se izražavaju sve naslijeđene, ali i nadodane neravnoteže. Sve ono što smo krivo napravili ili smo propustili napraviti najprije se ogledalo u hiperinflaciji. Ona je 1994. nominalno srušena. Zapravo je samo preseljena u veliku nelikvidnost. Onda je i nelikvidnost sanirana stečajevima i umirovljenjem velikog broja radnika. Pa se neravnoteža počela izražavati u naglome vanjskom zaduživanju. Onda je i ta neravnoteža zaustavljena, ali pojavila se recesija s visokim kamatama na otplatu dugova. Kad je napokon, zahvaljujući žilavosti realnog sektora i rastu u Europskoj uniji, šestogodišnja recesija završila – zbroj neravnoteža koje se četvrt stoljeća prikrivaju takozvanom stabilnošću (zapravo stagnacijom) odjednom je dobio nov, najstrašniji oblik – iseljavanje obrazovanih i mladih ljudi.
Zašto je to najgori izraz neravnoteža? Hiperinflacija, nelikvidnost ili vanjski dug ekonomske su kategorije. Daju se riješiti financijskim akrobacijama. Smanjenje broja radno sposobnih stanovnika ne može se riješiti (za sada) umjetnim stvaranjem ljudi. A ovo društvo, koje je toliko otvoreno prema uvozu robe i kapitala, izrazito je protiv uvoza radne snage. Kad se posudi milijarda dolara, taj novac nema rasu, vjeru i sustav vrijednosti. Ali nemoguće je uvesti samo ruke. Kako je rekao jedan menadžer: ‘Meni trebaju ruke, ali s njima dođe i mozak.’
Mjere za zaustavljanje depopulacije već su mnogo puta nabrojene. Od pronatalitetne politike, više novca za stanove mladih, rasterećenja poduzetnika kako bi ljudima mogli dati veće plaće… No budimo realni. Ovdašnja je politika, ali i vladajući mentalitet većine, jamstvo da se demografski trendovi neće uspjeti preokrenuti.
I zato ne treba biti kukavica i sagledavati samo poželjne scenarije. Znanstvena i politička elita duguju scenarij kako minimizirati štetu od depopulacije. Je li, primjerice, rješenje za uskoro pustu Slavoniju da se počnu poticati radno neintenzivne poljoprivredne kulture? Izgledno je da je budućnost Slavonije u ‘potaracanim’ selima i okrupnjenim tablama pod pšenicom, kukuruzom i sojom, za što će biti potrebno nekoliko ljudi koji će održavati robotske traktore i kombajne.
Ako je ideja iz spomenutoga japanskog filma pretjerana kao poruka kakva nas budućnost čeka, evo jedne mjere koja je donedavno bila na snazi u jednoj od zemalja koje najbrže rastu na svijetu. U Singapuru su stanovnici, kad bi navršili, čini mi se, 65. godinu života – gubili državno zdravstveno osiguranje. Jednostavno, postali bi preskupi za održavanje.
