Opet će danas u pješačkoj zoni, pred zgradom vlade na Markovu trgu, zastajati goleme crne limuzine. Njih 22, svaka za pojednog ministra, i jedan za predsjednika vlade. Neće to biti medijska tema, premda će cijela nacija na televiziji gledati kako ministri - čak i oni koji stanuju samo nekoliko stotina metara daleko - izlaze iz skupih automobila, nedostupnih golemoj većini građana. Naciji se čini normalnim da se ministri voze preskupim automobilima, čak i onda kada to ni po kojoj logici ne bi bilo potrebno.
Tu naviku treba razgraditi. Ministri bi trebali na posao pješke. Kakva je poruka da ministrica okoliša, Zagrepčanka, na posao dolazi skupocjenim automobilom? Kakva je poruka da to čine ministri iz središta Zagreba? Zašto je to nužno? Zašto su ministri toliko važni pa da ih pred stanovima čekaju vozači u toplim ugrijanim automobilima, a da se drugi radnici u ovoj zemlji stišću u tramvajima, drmusaju na bicklima i smrzavaju hodajući pješke? Građani imaju pravo zahtijevati bar simboličnu solidarnost, ministri imaju dužnost tu solidarnost i pokazati.
Mnogi su to dobrohotno zaboravili, ali u kampanji za izbore 3. siječnja 2000., tadašnja je šestorka, prethodnica današnje Kukuriku koalicije, obećavala prodati skupocjene automobile Tuđmanove vlade i zamijeniti ih mnogo jeftinijim prosječnim modelima. Odmah poslije izbora sva su ta obećanja zaboravljena, zajedno s onima da će se predsjednik Republike s Pantovčaka preseliti u jeftiniji i građanima dostupniji prostor.
Ne tvrdimo ovdje da bi se državni dužnosnici morali odreći baš svih uvjeta za rad, i može se prihvatiti argument da su automobili nužni, i da je vila na Pantovčaku primjeren prostor za predsjednika države. Nije, međutim, jasno zašto je Račanova vlada nastavila rabiti one mrke limuzine, željezne simbole natmurenog autoritarizma. Još je manje jasno zašto se nijedan Milanovićev ministar - ili Milanović sam - nije dosjetio da na prvi radni sastanak u vladu, u utorak ujutro, ležerno došeće pješke. Bila bi to, ako ništa drugo, snažna simbolička gesta koja bi izrazila razumijevanje za hrvatski građanski prosjek, koji ih je i doveo na vlast. Ovako, ostaje dojam o političarima koji privilegije prihvaćaju zdravo za gotovo, a od takvih se teško može očekivati trud za opće dobro.
Nisu to sitnice. Da jesu, ne bi se političari tako teška srca odricali naizgled sitnih privilegija. Vaclav Havel, kojega je protekloga tjedna cijela Europa ispratila s poniznim poštovanjem, napisao je svojedobno esej o iskušenju sitnih povlastica. Maestralno je opisao psihološki mehanizam koji čini da se čovjeku brzo učini kako se bez sitnih pogodnosti naprosto ne može. Političari nasjedaju naročito lako: obveza je mnogo, žuri se sa sastanka na sastanak, valja štedjeti vrijeme, stanoviti luksuz može se činiti primjerenim ljudima koji nose veliku odgovornost... I, korak po korak, političari plivaju u raskoši, izgubivši posve osjećaj kako žive »obični« ljudi; u demokraciji to često znači da zaboravljaju i to kako su donedavna sami živjeli.
Nije dakle točno da su sitne privilegije nužna i nevažna pratnja političarskog posla. Prije će biti obrnuto: da su sitne povlastice često glavni razlog zbog kojega je politika mnogima tako privlačna.
I zato od novih ministara zahtijevamo da se što češće, javno i demonstrativno, odriču luksuza. Ako žele dokazati da su alternativa HDZ-u, tvorcu autoritarnoga, razmetljivog, paradnog, rasipnog i kičastog stila u politici, neka pješače na posao. Neka voze bicikle, neka putuju tramvajima. I neka se, ti mladi urbani političari, sjete pjesnika svoje mladosti: »Ako želiš da saznaš, pristani na sve/ ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se«.
