Hrvatska se klanja vojsci, oružju i ratu. Gdje održati vojni mimohod – to je već danima glavni politički prijepor. Mediji, kao na zapovijed, prihvaćaju raspravu, ne pitajući čemu uopće vojna parada, i ne bi li napokon trebalo sazvati mirotvorce. Socijaldemokratski premijer poželio se buke tenkova na Vukovarskoj ulici u Zagrebu.
Pristaje li takva atavistička i militaristička ideja suvremenome lijevom vođi moderne članice EU? Prijedlog je toliko vojnički namrgođen da ga je čak i Karamarko mogao odbaciti bez straha od optužaba za mekušnost. HDZ pak, razumljivo, drži se prokušane formule: jednom godišnje u Knin i Čavoglave, »nek' se čuje da nas ima«.
Predsjednica Republike posebna je priča – uvela bi iznova vojni rok, cilja iz strojnice, defilira u odori, formira vijeća za sigurnost, okuplja generale, divi se afganistanskoj divljini koja daje »osjećaj onog pravog vojnog dijela misije« – pomislio bi čovjek kako jedva čeka da pripuca iz rova. Ali dakako, neće pucati ona, pucat će drugi... Četvrt stoljeća nakon onolikih tragedija i patnji, u Hrvatskoj se jedno čini jasnim: rat je naše najveće bogatstvo.
Takva je atmosfera protivna zdravom razumu. Nasilje i rat najveća su nesreća – tu jednostavnu, očiglednu istinu, potvrđenu nažalost na milijunima osobnih sudbina u bivšoj Jugoslaviji, ovdašnja javnost kao da nije sposobna prihvatiti. Mi imamo heroje rata – ili očajnički tragamo za njima – ali nemamo heroje mira.
U nas se slavi ratna pobjeda, ali ne i dogovor. U nas se generale želi pitati kako izgraditi društvo, premda njihov posao nije graditi, nego rušiti. U nas, ratovanje nije nužno zlo i kontrolirani nasilni kaos koji nažalost ne možemo izbjeći; u nas, ratovati znači – biti moralan.
Četvrt stoljeća poslije Drugoga svjetskog rata, u zapadnim demokracijama odvijao se obrnut proces. Šezdesetih, u Americi i slobodnome dijelu Europe odij prema ratu i ratništvu bio je vjerojatno najveći u ljudskoj povijesti. U nepunih deset godina, javnost, mladi, pokreti za ljudska prava i ekologiju, intelektualci, pa i socijaldemokratska ljevica, uspjeli su ozloglasiti višestoljetnu zapadnjačku opsesiju ratništvom. U Hrvatskoj, četvrt stoljeća poslije rata, vraćamo se unatrag: rat i vojska opet su naše najveće bogatstvo.
Nije lako odgovoriti zašto. Ali se može podsjetiti: u Hrvatskoj je poginulo više od dvadeset tisuća ljudi. U Bosni više od sto tisuća. Na Kosovu oko dvadeset tisuća. Na cijelome zaraćenom području, brojke poginulih dosižu možda i dvjesto tisuća žrtava; ranjenih, raseljenih, otjeranih, zauvijek očajnih, višestruko je više.
Pa zašto onda dopuštamo da nam i dalje veličaju ratove i razaranja? Možemo se složiti da je Oluja bila nužna, i ne mislimo da vojsku treba raspustiti. Samo, je li bolja bila Oluja, ili mirna reintegracija istočne Slavonije? Je li bolje ratovati ili pregovarati? Je li bolje, naposljetku, ginuti ili živjeti? I, ako se već ginuti moralo, hoćemo li slaviti pobjedu u krvi, ili se smjerno, s iskrenim žaljenjem, prisjetiti mrtvih, pa krenuti graditi društvo u kojem ratnih žrtava nikad više neće biti?
