U ponedjeljak 12.svibnja, na Općinskom sudu u Virovitici održalo se prvo ročište sudskog spora po privatnoj tužbi Mateje Jemrić zbog nanošenja tjelesne ozljede. Okrivljenik Milan Šaponja tražio je od suda isključenje javnosti iako je redakcija ovog portala dobila odobrenje i za fotografiranje, potpisano od strane predsjednika suda Krunoslava Gertharda koji je uvažio obrazloženje našeg zahtjeva za fotografiranjem kako je okrivljenik Milan Šaponja osoba od lokalnog značaja u gradu Virovitici. Odvjetnik okrivljenog Krešimir Slamić, pak, sutkinji Marini Kovačević obrazložio je kako okrivljenik nije javna osoba niti je od lokalnog značaja u gradu Virovitici te ne vidi opravdanim dopuštenje za fotografiranje. Kao razlog isključenja javnosti naveo je činjenicu kako je okrivljenik otac maloljetnog djeteta u dobi od devet godina "koje je izloženo komentarima i time je razvoj djeteta ugrožen ako bi se fotografiralo okrivljenog". Sud je donio rješenje kojim je javnost isključena temeljem članka 388. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku.
PRAVNE DEMAGOGIJE KAO POKRIĆE ZA OSOBNE POGREŠKE
Isključeni kao javnost, tako, nismo u mogućnosti izvijestiti o održanom ročištu. Ipak, svakako indikativnim vidimo brigu oko djeteta nekoga tko se nije ustručavao prići mladoj djevojci i silovito je, u javnosti, pred svojim zaposlenicima i gostima, udariti šakom o nos. Događaj je to koji će zauvijek pratiti mladog ugostitelja i vlasnika medija kojem su stanovnici u Virovitici već nadjenuli nadimak - Šakonja.
Za razliku od dvojakih mjerila odgoja i brige oko djeteta koje ima jedan okrivljeni nasilnik, u pristojnom se svijetu lišenom nasilja djeca odgajaju vlastitim primjerom sa uvijek istim pravilima: ne laži, ne kradi, ne udaraj,.... Upravo svojim laganjem i negiranjem događaja koji je toliko potresao mladu tužiteljicu Mateju, samodopadni ugostitelj ne uviđa kako prošlost nikada neće nestati dok, istovremeno, djeca odrastaju. Sa odrastanjem, prestaju vjerovati u neka bića iz bajki, prelaze granicu mašte koja postaje kreativnost a istina i ljubav izgrađuju ih u novu generaciju odgovornih, samosvjesnih ljudi na kojima počiva društvo i njegov prosperitet.
U gradu koji se kontinuirano uništava u svim segmentima koji bi omogućili stasanje generacija koja bi svojom kreativnošću i znanjem iznijele breme rada na boljitku zajednice, samodopadnost Šakonje i njemu sličnih nimalo ne čudi. On je, kao takav, rezultatom tolerancije devijacije unatrag tri desetljeća koja je opstala unatoč svim lokalnim izborima, unatoč svim rušenjima stabala, unatoč nestanku svih milijuna iz zajedničke, gradske blagajne. Solidarni isključivo u konstatacijama kako "bez knjižice nema ni posla" i kako "gradom vladaju lopovi", stanovnici Virovitice oslonjeni su isključivo na osobni integritet koji se gradi, kao i svako dijete, dosljednošću osobnih izbora i postupaka.
Zbroj svih tih izbora i postupaka, na koncu, donosi sliku zajednice. Današnja virovitička je takva da broji ogromnu količinu električnog otpada zakopanog u zemlju ispod novoizgrađenog trgovačkog centra, neistraženo ubojstvo najbližeg suradnika (još uvijek aktualnog) gradonačelnika, nestanak preko 17 milijuna kuna iz gradske blagajne, jednogodišnju zatvorsku kaznu za nevino optuženo dijete kako je silovatelj, ilegalnu trgovinu duhanom u kojoj godinama sudjeluju aktivni policijski službenici. U svem tom rezimeu, tja, pa što je tek jedan udarac šakom u glavu mladoj djevojci u noćnom klubu? Tek uspomena na suvremeni kulturni otisak grada, ništa više.
