Pomalo nestvarnom većina bi ljudi smatrala informaciju da negdje u Hrvatskoj izrasta skupocjena tvornica koju gradi malezijski Kinez, novcem islamske banke s turskog Cipra. Još bi više kao znanstvena fantastika zvučalo kad bi se čulo da se cijela ideja temelji na geotermalnoj energiji i sterilnom hibridu dviju japanskih vrsta trske. Ipak, sve to zaista se događa u Slatini, gdje je kineski investitor Winston Chia u ime China international investment stock companyja preuzeo 70 posto udjela u projektu gradnje tvornice celuloze i papira od Marinka Mikulića, vlasnika Pan Papira.
Tvornica će biti smještena u slatinsku industrijsku zonu Trnovača koju je 2008. godine za 12,5 milijuna kuna sagradio Grad Slatina na 24 hektara površine. Do sada na njoj nisu nikle tvornice, kako se očekivalo, pa tamošnji gradonačelnik Ivan Roštaš s nestrpljenjem čekaju ovu investiciju koja bi mogla zaposliti petstotinjak ljudi. Sud poništio porez. Da će se ovaj 320 milijuna eura vrijedan projekt koji je osmislio vlasnik Pan industrije papira Marinko Mikulić, pokrenuti, govorilo se i prije, ali nije bilo ulagača. Mikulićev Pan papir planirao je taj iskorak prije nego što im je sumnjivim potezima Porezne uprave, navodno po političkom nalogu, izbijeno toliko novca da je superuspješna tvrtka završila na koljenima.
Nedavno je dobio prvu presudu po kojoj mu Republika Hrvatska mora vratiti 22 milijuna kuna sa zateznim kamatama, a on vjeruje da će dobiti i ostale tužbe, te ukupno 121 milijun kuna. No, nije želio više čekati, pa je pronašao partnera koji je preuzeo obveze financiranja u zamjenu za 70 posto vlasništva nad novom tvornicom. Winston Chia potpisao je prije nekoliko tjedana s Mikulićem ugovor i u sljedećih godinu dana trebala bi početi realizacija ovoga najvećega greenfield projekta u Hrvatskoj. Chia je po nacionalnosti Kinez iz Malezije, zemlje u kojoj četvrtinu stanovništva čine upravo Kinezi, koji su ujedno i najangažiraniji u tamošnjem biznisu.
Zanimljivo je da se cijeli posao financira novcem banke s turskog Cipra, koja posluje po strogim pravilima islamskog bankarstva. Jamal Saad Mohammad Ghith, izvršni direktor Faisal Islamic Bank Of Kibris, također je bio u Slatini na potpisivanju ugovora, kao i kod gradonačelnika. Ovo je prvi put da se jedan tako velik projekt u Hrvatskoj financira po načelima islamskog bankarstva, u kojem banka praktički nastupa kao partner u poslu u kojemu zajedno s ulagačima snosi i cijenu eventualnog neuspjeha. Zato se partnerstvo s bankom koja posluje po tim načelima smatra znakom posla s velikim potencijalom, jer se takve banke ne upuštaju u spekulativna ulaganja.
Upravo zato je Ghith potegao do Hrvatske, jer taj posao nije mačiji kašalj ni za banku koja je u većinskom vlasništvu moćne arapske banke Dubai Islamic Bank te investicijskih grupa AlGosaibi iz Saudijske Arabije i bahreinske grupacije Kooheji. Faisal Islamic Bank Of Kibris (Kibris znači Cipar na turskom) bila je jedna od prvih stranih investicija u sjevernom Cipru, a s radom je počela 1983., odmah nakon proglašenja neovisnosti. Svoje je poslovanje po sjevernom djelu otoka raširila putem vlastite investicijske tvrtke, Faisal Islamic Investment Corporation. Marinko Mikulić se potencijala Slatine dosjetio kad je zbog spomenutih sumnjivih sudskih odluka zaustavljen u gradnji tvornice kod Ivanića. Iako ovaj veliki projekt kod Slatine nije mogao financijski izgurati bez partnera, zadovoljan je što mu se plan napokon ispunjava.
Prva privatna tvrtka
"Drago mi je što smo i u ovome prvi, jer je Pan odavno u neku ruku tvrtka koja gleda u budućnost. Bili smo prvo privatno poduzeće, greenfield investicija u bivšoj Jugoslaviji", kaže Mikulić o tvrtki koja je osnovana 1983. godine. Tri godine poslije Pan je registriran kao prvo eksperimentalno poduzeće u Jugoslaviji. Već 1987. registriran je kao privatna tvrtka. Neposredno prije izbijanja rata Pan papir imao je promet, preračunat u današnju valutu, od oko 300 milijuna kuna te 250 zaposlenih.
"Tajna uspjeha tada je bila to što smo bili jedini opskrbljivači kartonom drvne industrije u Slavoniji i Baranji. Moćna je bila drvna industrija, a mi smo jedini imali strojeve koji su pravili kutije za dvosjede, trosjede i fotelje. Prije rata počeli smo proizvoditi i kartonske gajbe za voće iz goleme farme Borinci", govori Marinko Mikulić. Pan sada mora izvoziti više od 60 posto proizvodnje, uglavnom u Mađarsku. Ali, u međuvremenu u regiji se razvila potražnja za kvalitetnim grafičkim papirom, koji se u potpunosti uvozi. Potencijal tržišta u Jugoistočnoj Europi je oko 20 milijuna tona grafičkog papira.
"Znao sam da bi tvornica celuloze i papira bila odlično rješenje jer se sada papiru vozi iz Skandinavije, Brazila, pa čak i iz Rusije, gdje su njemačkim kapitalom popravili kvalitetu proizvodnje papira - objašnjava idejni tvorac slatinskoga projekta. Onda je svoja saznanja, koja je dobio u njemačkome Institutu za papir, o proizvodnji papira iz hibridne vrste trske spojio sa znanjem o postojanju termalnih vrela kod Slatine. Ono što je novost u odnosu na tradicionalnu proizvodnju grafičkog papira kakav se proizvodi u Skandinaviji je upravo hibridna trska. Kod nje se, za razliku od proizvodnje celuloze iz drveta, ne koristi samo srčika, nego cijela biljka. Ovo nije eksperiment", napominje Mikulić, dodajući da su već laboratorijski testirali proces i odradili probnu proizvodnju.
Staklenici za mladice
No, puna proizvodnja ne može se raditi na zagrebačkoj lokaciji jer je isplativost maksimalna samo ako je riječ o tvornici koja proizvodi i celulozu i papir. Najvažniji preduvjet koji će omogućiti jeftinu proizvodnju je termalna voda, a područje oko Slatine termalno je najbogatije u Hrvatskoj. "Ideja je da se vodu uopće ne crpi, nego da je se nakon hlađenja spušta natrag na grijanje. To je neiscrpno bogatstvo", kaže Mikulić.
Uz tvornicu treba zasaditi 10.000 hektara trske, gradit će se i staklenici u kojima će se uzgojiti mladice. Nakon toga će uzgajati povrće. "Šveđani prave najbolji papir od drveta, ali zbog ovog proizvodnog procesa i hibridne trske mi ćemo biti barem poput njih", optimist je Marinko Mikulić.
