Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Virovitičanka u Zagrebu

Mikeš pred investicijskim fondovima

  Sandra Pocrnić           28.06.2006.         3265 pogleda
Mikeš pred investicijskim fondovima

Ja bih odmah cijelu seriju reklama s našim Mikešom! A reklamu "Vaš novac zaslužuje bolje" spominjem zajedno s tečajem upravljanja osobnim financijama i zato da netko od mojih mladih čitatelja ne bi za nekih dvadeset godina, tako kao ja danas, pisao «e, da mi je to netko tada rekao...»

 

Novac nam je u reklamama odjednom postao jako važan. A to je dobar znak. Onaj iz «pričajmo tomato» ide ulicom, brblja na mobitel i razbacuje novčanice oko sebe. A naš Mikeš, virovitički štedljivo, vadi jednu po jednu, pa ih presloži i podmetne pod nogu od stola da se ne klima. Reklama je kao preslikana iz Mikeškog kabarea! Kuhinja kakve valjda nema više nigdje nego u kakvoj staroj virovitičkoj kući. Mogla bih se kladiti da su na kredencu boce vinjaka Cezar i Trenk s kićenkom na kapi, baš kao u Mikeškom kabareu. I kad Mikeš podmetne i zadnju novčanicu iz novčanika pod nogu od stola, i kad - kao kakav usamljeni, samodovoljni virovitički Shrek, koji je istodobno i dobroćudan i strašan – elegantno zareže svoj odrezak, ispostavi se da je poruka «vaš novac zaslužuje bolje» i da se pod slogan potpisuje Zagrebačka banka. Kao da je reklamu smislio neki Virovitičan! I to jedan od onih koji se opekao u jednoj od nekoliko virovitičkih afera s kreditnim zadrugama.

Eto Virovitičani, Mikeš poručuje, vaš novac zaslužuje bolje, zato pazite kamo ćete s njim! Tako sam ja to sebi protumačila. I da se mene pita, odmah bih cijelu seriju reklama s Mikešom! I s Prcom, dakako. Pa da njih dvojica kažu dvije-tri mudre, onako kako oni znaju, da nas pouče. I to baš takvim važnim stvarima kao što je novac. Pa mogu tako i nastaviti u nekoliko epizoda. Na primjer – Mikeš i Prco uče internet-bankarstvo; Mikeš i Prco dižu lovu na bankomatu; Mikeš i Prco ulažu u investicijske fondove; Mikeš i Prco kod osobnog bankara; Mikeš i Prco ugovaraju stambeni kredit – Mikeš dužnik, ne treba mu Prco jamac... Dalo bi se to, zar ne?! Mikeš i Prco, dva narodska dečka, dva mudrijaša koja se sa svoje tri čiste uvijek nekako snađu, što god ih zadesilo. Tako je i svojedobno Đuro iz nekadašnjih "Nadrealista" reklamirao internet usluge. Po čemu je on bolji od našeg Mikeša?! Nisu ni Drele Zagorec i njegov kompanjon Picok "u sridu" nešto puno promoćurniji i duhovitiji nego naši Mikeš i Prco nedjeljom!

 

I kako me silno obradovala reklama, pitam ja mailom Mikeša kako je do nje došlo, a Mikeš mi mailom odgovori: "Evo dok nisi na TV tri sekunde možeš radit u kazališću kuljiko oš. No dobro, producent je vjerojatno Zagrebačka banka, angažirala me agencija Planet B kojima se sviđaju veb stranice našeg kazališća dis vidli fotke i inače tako zovu glumce na kasting za reklame, pa prođeš il ne, tak sam ja ovaj put prošo. Osim ovog, nemaju ama baš nikake veze s Virovticom. Mikeški kabare sigurno nisu gledali, osim onih fotki, a dal je u planu serija sličnih reklama pitanje je, a i ko to zna..."

 

Nisu, dakle, Virovtičani, ali pogodili su kao da jesu! A Mikeš mi je sa svojim rješenjima kamo s novcem došao kao naručen jer baš sam i ja ovih dana nešto mislila o novcu. I baš me zanima što bi Mikeš i Prco da su se, kao ja nedavno, našli na radionici upravljanja osobnim financijama?! Radionicu su pripremili Hrvatska udruga banaka i UNDP, UN-ov program za razvoj, a održava se dvaput tjedno u KIC-u u Preradovićevoj (u Zagrebu, podsjetio me nedavno moj urednik Virovitica.neta da Zagreb nije centar svijeta i da, kad se navodi naziv ulice, treba navesti i grad, jer i Virovitica ima Preradovićevu i Gajevu). Poslalo me tamo, dakako, na novinarski zadatak – gdje bih ja inače popodne na radionicu!? Ali Marina je u Virovitici, uživa u lipnju i mirisu lipa, a ja mogu popodne kamo god želim, pa čak i na radionicu o osbnim financijama. Jer čim sam vidjela o čemu je riječ, odlučila sam sve to što po poslu tu čujem, iskoristiti i privatno na vlastitom domaćinstvu. Ako se ikako može. Skupilo se nas dvadesetak, od toga skoro pola novinara jer su se svi potrgali da izvijeste s besplatne radionice koju vode bankari – kao da bi se svi htjeli uvjeriti da bankari doista nešto nude besplatno. Dva mlada dečka, iz različitih banaka, ali lijepo se dopunjuju i zajedno predaju, kao da inače nisu ljuta konkurencija. Poučit će nas kako gospodariti svojim prihodima i rashodima i kako ploviti od prvog do prvog tako da nešto ostane.

Dočekali nas s olovkama i kalkulatorima – prije svega svatko od nas izračunat će si vlastite prihode i rashode. Odmah sam si zapisala u rashod svoj kredit, a u prihod svoj honorar – sve ostalo pokriva muž. «Nije ni to loše rješenje», pohvalio me jedan od mladih predavača kad sam mu pokazala svoj proračun. Od cijele grupe, samo je jedna djevojka digla ruku kad je voditelj pitao tko nije u minusu. Radi honorarno, prodaje kozmetiku, pa dodatno zaradi. Mi smo drugi svi tužno gledali u svoje kalkulatore i tablice ispred sebe.

E, sad kad smo izračunali stvarno stanje stvari, kad vidimo da na kraju mjeseca idemo u minus, pokušat ćemo vidjeti gdje možemo uštedjeti. I to je bio najzanimljiviji dio radionice. Pitaju nas voditelji što smo sve predvidjeli za uštedu. I predlažu – ponesite si gablec od kuće, nemojte kupovati brzu hranu; uštedite na gorivu; gasite svjetlo kad izlazite iz prostorije, pa uštedite struju; gasite vodu kad perete zube pa uštedite vodu... Slušam njihove preporuke i mislim si – a što ako sve to već provodimo? Najvećeg luksuza odrekao se jedan mladić koji je rekao da će prestati kupovati nekoliko informatičkih časopisa, već da će više koristiti internet kao izvor informacija. Nitko nije rekao da će, primjerice, prestati kupovati skupa odijela, odreći se ljetovanja na južnim morima ili skratiti skijanje u Austriji. Ne, skupili se na tim radionicama samo oni koji se, kao i ja, već hvataju za slamku, pa misle da će im i takva predavanja pomoći. Meni uštede ne koriste, moram više zarađivati jer kredit stiže na naplatu – priznala sam voditelju. Dosjeti se odmah voditelj – mogu tražiti refinanciranje kredita, tako da podignem novi kredit, s nižom kamatnom stopom, u istoj ili drugoj banci, i otplatim svoj stari kredit, jer danas su kamate niže nego prije četiri godine, kad sam kredit podizala. Već sam se raspitala, kažem, to isto košta. Košta, odmah će bankar, ali isplati se već nakon godinu dana, jer u dugoročnim kreditima i malo smanjenje kamate ima veliki učinak.

I sad kad smo smislili što ćemo i gdje ćemo uštedjeti, trebali smo izračunati kako bi to bilo živjeti po takvom režimu, kada nam nešto ostaje na kraju mjeseca. S onih sto-dvjesto kuna ušteđenih mjesečno, u perspektivi si možemo ispuniti neku želju i priuštiti si možda doškolovavanje, koje kasnije donosi i veće prihode ili pak otići na putovanje koje davno želimo. Možda i adaptirati stan – ne samo zato da bi nam bilo ljepše, već i zato da bismo mu povećali tržišnu vrijednost. S tim mjesečnim ostatkom možemo na kredit nabaviti i, primjerice, stroj za pranje posuđa – koji štedi energiju i deterdžent, a i bolje pere od truleksa. Tako smo mi na toj radionici sanjarili kako bi to bilo lijepo kad bismo svaki mjesec imali neki višak. I tako još pomalo zanesena izađem iz KIC-a na Cvjetni trg (u Zagrebu – a kad smo već tu, ima li koji Cvjetni trg u Virovitici?), a tamo me čeka moj Dalmatinac, koji se našao s drugim Dalmatincem, svojim dr. Lalićem. Odmah se pohvalim gdje sam bila što sam sve čula, i njemu preporučujem da dođe na tečaj. Ali dr. Lalić, u svom stilu, već sve zna prije nego što sam uopće počela – Da, i rekli su ti da nosiš hranu od kuće i da ne kupuješ majice s logotipom? Knjigu s takvim savjetima napisao je jedan Amerikanac koji je bio bankrotirao, pa se s tom knjigom ponovno obogatio! Nisam ovo zato da se svi zajedno obeshrabrimo i odustanemo od svakog plana trošenja – jer planiranje je pola štednje, poučili su nas bankari – nego da vam kažem da će, ako uspije projekt u Zagrebu, slični tečajevi početi i u drugim gradovima Hrvatske u organizaciji UNDP-a, pa će možda doći i dio Virovitice.

Ima u Virovitici banaka, naći će se neki mladi i entuzijastični bankari koji će predavati, a i neki prostor gdje će se moći skupiti zainteresirani. A možda dođu i Mikeš i Prco! Meni optimističnoj kakva već jesam, i reklama s Mikeešom, a i tečajevi štednje, vraćaju nadu da se opet počelo misliti na malog čovjeka. Jer što bi te velike banke, koje svoju golemu moć demonstriraju golemim jumbo-plakatima, bez nas, malih, koji im otplaćujemo njihove kamate kakve god bile. I još se poslije hvale kako su mali štediše najbolji klijenti! Pa su nas se napokon sjetili. A uz takve reklame, Mikeša i tečajeve jednom ćemo i naučiti što to bolje zaslužuje naš novac. Kad već dosad nismo. Jer kad smo mi, današnji fircigeri, bili mladi – dakle prije otprilike dvadeset godina – nismo previše brinuli o lovi. Sve su starci rješavali, a mi smo mogli studirati do mile volje. Trajalo je to nedgdje do sredine osamdesetih, što je za nas značilo do kraja fakulteta, a dotad smo već kako-tko došli do neke svoje love. Ne opravdava, slažem se. Ali da mi je tada netko tada održao takvo predavanje - ne bih ga slušala. Govori mi mama cijeli život da nije dobro uvijek imati u novčaniku, da ona ide u trgovinu s onoliko novca koliko joj treba da kupi što je naumila i da se svaki dan ne mora trošiti. Ali u mamino vrijeme nije bilo kreditnih kartica! Prvi konkretniji savjet o štednji koji je upao u moj vidokrug bio tamo krajem osamdesetih u jednim ženskim novinama – a tada su ženske novine bile puno pametnije nego danas, jesam li to koji put dosad već spomenula? – koje su savjetovale single curama da počnu štedjeti i ulagati, jer će im ušteđevina omogućiti da si isplaniraju život kako žele, bez obzira našle si kasnije kakvog skrbnog muža ili ne.

Pa si sad računam bi li mi bilo bolje da sam tada počela štedjeti, nego što sam našla (prvog) muža. Zato za svaki slučaj, da netko od mojih dragih mladih čitatelja ne bi tamo negdje 2026., tako kao ja danas, pisao «e, da mi je to netko tada rekao...», teta VTčanka ovaj put spominje tečaj upravljanja osobnim financijama i kontrolu troškova. S dozom ironije, dakako, jer uvijek treba imućnuti glavom kad netko nudi neku novotariju. Onako po mikeški.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

marijan vu
23.6.2011. 19:17
netreba se loviti na visoko obećavajuće kamate koje nisu realne ni moguće, pa se zbog lakomosti izgube veliki novci, a u krajnosti nitko ne proziva sebe za svoju lakomost već državu. da su dobili veliku lovu bili bi pametni ulagači i ugledni poduzetnici a sada je kriva vlast. nakraju nema ni glavnice ni kamata. za uhjehu i ja sam slično prošao, samo ja sam bio dužnik uz lihvarske kamate, koje su mi nažalost sudski naplaćene od suda u vTc.
MMMM
23.6.2011. 14:47
Ma štednja nema nikakve veze s lopovlukom. Moji su dvadeset i nešto godina štedjeli od nadnica i mirovine da bi na kraju ostali bez i jedne kune jer im je netko ukrao (štedna zadruga), pa nisu mogli ostvariti san od više desetljeća da s tim novcima nešto naprave.. Sviđa mi se članak, i treba štedjeti, ali u ovakvom svijetu ti nitko ne garantira da ćeš ušteđeno i imati...
jovanko
23.6.2011. 11:39
ah da smo to znali 1991god danas bi bili virovitički tajkuni, a ne sluge po svijetu
jovanko
23.6.2011. 11:36
ah da smo to znali 1991


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.