Mijo Pavelko, umjetnik-građevinar, u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu

Trebao je biti građevinar, ali nije smio izostajati s proba u kazalištu, pa je građevina ostala odslušana. Bilo je to doba Stjepana Redera, a on je bio strog ravnatelj, priča Mijo Pavelko. No, iako je mirovinu zaradio na kazališnim daskama, Mijo Pavelko ostao je građevinar u duši. Cijeli radni vijek udarao temelje kulturnim događanjima i gradio povjerenje publike. Zato je i predstavljanje u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu održano uz upečatljivu građevinarsku scenografiju – zidarske ljestve. O bogatoj karijeri i mnoštvu ostvarenih ideja svjedoče fotografije, publikacije i knjige, a gostovanje u Društvu Virovitičana bio je povod i za sređivanje dokumentacije. Neposredan, šarmantan, otvoren, Mijo Pavelko predstavio je svoje brojne projekte koje je razvijao od zaposlenja do umirovljenja. Svi su projekti osmišljeni za Viroviticu, posvećeni Virovitici i inspirirani kulturnim potrebama grada, s mnogo osjećaja za tradiciju i virovitički mentalitet. I sva su događanja donosila vedrinu, dobro raspoloženje i suradnju, a u gradu stvarala osjećaj uspjeha u zajedničkim nastojanjima.

Predstavljanje je Pavelko započeo fotografijama s dočeka štafeta u kojima je sudjelovao jer su tada, neposredno prije demokratskih izbora, njegove inicijative dočekivane s odobravanjem, a ideja nije nedostajalo. Jedna od ideja bila je osnivanje Likovnog kluba "Nikola Trick" i Pavelko je 1978. godine bio među njegovim osnivačima i njegov predsjednik od 1986. do 1990. godine.

Mikešland je osnovao 1993. godine da bi imao neki obrt i mogao nešto raditi, a jasno mu je bilo da će svoje ideje u sušnim godinama morati financirati i iz svog džepa, ispričao je u Zavičajnom društvu. Tim više što njegove ideje nisu više nailazile na razumijevanje gradskih vlasti.

- Za projekte koje sam predlagao nije trebalo puno novca, ali i to malo je bio problem – rekao je Pavelko iskreno.

Od 1993. do 2005. godine organizirao je ciklus klasične glazbe "Četiri godišnja doba“ u Crkvi sv. Roka. U Virovitici su svirali zagrebački i varaždinski i glazbenici, a program je jedno vrijeme financiralo i Ministarstvo kulture. Organizirao je kiparsku koloniju "Kipa gradu za ljubav dadu" 1997. i 1998. godine, a 1994. pokrenuo i vozio Mikešku biciklijadu, koja se održavala dvadeset godina. "Mikešku berbu grožđa" organizirao je 1995. godine, a 1997. pokrenuo je gastronomsku priredbu "Mikeško kolinje" koje se održavalo na virovitičkoj tržnici.

Kao nakladnik, u Mikešlandu je objavio nekoliko knjiga, a Gradski vodič pokrenuo je 1995. godine, kako bi na jednom mjestu prikupio sve kulturne sadržaje da se vidi što imamo – a ima puno toga, prokomentirao je. Gradski vodič u početku se tiskao u crno-bijeloj tehnici, da bi tek od 2014. godine počeo tisak u boji u tiskari u Novoj Gradiški. U četvrt stoljeća izlaženja Gradski vodič financirali su mali obrtnici, no takvih je s godinama bilo sve manje i 2008. je Gradski vodič bio čisti gubitak, no nije ga gasio. Tek prošle godine, pred mirovinu, najavio je gašenje Gradskog vodiča i prestao ga tiskati, a sadržaj je ostao samo na webu.

I, dakako, tu je redovito snimanje Mikeša i Prce za nedjeljnu podnevnu emisiju koju je pokrenuo glumac Tomislav Terzić Terzo, a Draško Zidar i Mijo Pavelko nastavili.

– Iako ni on ni ja nismo iz mikeških familija - podsjetio je.

Ali osim ugašenih, ima i projekata koji se dovršavaju, i to dugoročnih - Mikeški rječnik se nakon godina dorađivanja završava i uskoro bi trebao u tiskaru. Izvor mnogih mikeških riječi su tekstovi koje je ostavio Tomislav Terzić Terzo, koji je pisao na pisaćem stroju. Pavelko nije propustio zahvaliti se kroatistici Marini Mađarević, čija mu je pomoć dragocjena u završavanju rječnika.

Virovitičane u Zagrebu zanimalo je što je sa Zlatnom Bulom, koja je simbol povezivanja Virovitice sa Zagrebom, jer je u Virovitici Zlatnom bulom Bele IV. Zagreb proglašen slobodnim kraljevskim gradom.

- Imali smo odličnu votku Zlatna bula, koja se pila i u Moskvi i u Beogradu – podsjetio je Pavelko i dodao da se ni votka nije održala.

Svjedočanstvom o idejama i upornosti, ali i zatvorenim vratima gradskih ureda daje sliku tipičnog javno-privatnog nesporazuma koji nastaje jer oni koji odlučuju o financijama nemaju razumijevanja za ideje kreativaca i umjetnika. Kako bi vrednovali autentične ideje koje niču u Virovitici, bilo bi dobro da u gradskoj upravi budu svjesniji usporedbe s drugim gradovima slične veličine i ostalim županijskim središtima. Bi li Koprivnica, primjerice, znala brendirati Zlatnu bulu, Koprivničku biciklijadu ili gradski kulturni vodič? Varaždin, na primjer, tek odnedavno ima glumce koji privlače pažnju šire publike, dok su virovitički glumci tradicionalno cijenjeni i u kazališnom i u filmskom svijetu. Bjelovar je, doduše, gospodarski jači, ali nema kulturni vodič, kao ni Vinkovci ili Čakovec. Možda ipak nije sve u novcu i možda treba na vagu staviti financijsko ulaganje i učinke koji bi se njime postigli kad bi se podržao autentičan gradski sadržaj, koji se nikakvim novcem ne može kupiti.