Na samom početku želim odmah razjasniti jednu stvar: U ovoj kolumni ne bavimo se ontološkim pristupom niti kozmologijskim umovanjem – zanima me prvenstveno smisao pojavnosti svake metafizičke koncepcije koja doprinosi smanjenju ljudske patnje, kao hipotetski primarnog cilja odgoja i obrazovanja s osviještenom vizijom, neovisno od toga da li je određeni koncept filozofski utemeljena teorija ili tipičan znanstveni antipod.
Metafizika, ljudska patnja, svjesnost, vizija – ujedno su i ključne riječi u ovome tekstu. Ali najprije o samom povodu.
Tjedan iza mene bio je obilježen tužnim vijestima o smrti nekoliko mladih ljudi, mojih dragih prijatelja i poznanika. U tim trenucima čovjek shvati koliko je na samu spomen smrtnosti preplašen, slab, nemoćan i jadan. Osjećaj je nepobitan i ne trebaju drugi dokazi od onoga u tebi.
Jesmo li tome sami krivi? Jesmo li upravo školovani da budemo takvi – odgajani i obrazovani na način da o životu i smrti razmišljamo samo na sprovodu? Zašto tek onda, kad je prilika i vremena na pretek, kao i mogućnosti da takvu vrstu patnje zauvijek izbrišemo iz vlastitog uma? Prvo to…pa tek onda sve drugo…jer ovo je jedino sigurno što nas u životu čeka. Zato mislim da je slijedeće pitanje potpuno na mjestu: Može li nam u tome pomoći školsko obrazovanje i kakva je njegova uloga u svemu tome?
Godinama sam živo u uvjerenju da je smisao školskog učenja biti nafilan raznim informacijama te razvijanje sposobnosti i vještina koje će ti omogućiti konkurenciju na tržištu rada, kako bi zaradio dovoljno novca da bi mogao sebi i svojoj obitelji pružiti ekonomsku sigurnost i lagodan život.
I sve bi to bilo upravo tako, i doista imalo jedinog smisla, da život nema kraja. A na tome krajuviše nikoga nije briga zašto Mađarska nema more i zašto voda ključa na 100 stupnjeva (okruglo). Tada se smisao cijelog stečenog znanja prelama u odgovoru na jedno jedino pitanje: Bojiš li se smrti?
I doista, ima li većeg i dragocjenijeg znanja od onoga koji čovjeka oslobađa ovog velikog straha?
A da je upravo to jedan veoma važan i koristan zadatak životno osviještenog školskog obrazovanja, shvatio sam studirajući primarni sveučilišni program Sathya Sai Instituta višeg učenja u Putaparthiju (Indija). U jednom prigodnom predavanju na ovu temu, uvaženi rektor Bhagavan Sri Sathya Sai Baba, kaže svojim učenicima i studentima:
"Kada ste dolazili na ovaj svijet, svi oko vas bili su nasmijani, jedino ste vi plakali. Kada budete odlazili s ovoga svijeta, svi oko vas će plakati, ali vi trebate otići sa osmjehom."
Jesu li današnje hrvatske škole sposobne odgovoriti na ovakav izazov?
Unatoč trenutnim programskim limitima, mislim da postojeći organizacijski i kadrovski potencijal to svakako omogućava, pod uvjetom da se u jednoj novoj obrazovnoj viziji osvijesti važnost pripreme čovjeka za vlastitu smrt te svi postojeći metafizički koncepti znanja koji postoje na svijetu budu jednako dostupni kao izvor informacija, a ne, kao danas, kada se službena znanost, filozofija i religija nameću kao strogo selektirani sustavi spoznaje, sa potpuno pogrešnim pristupom u interpretaciji njihove praktične životne odgojno obrazovne uloge, bez potrebne kritičke svijesti koliko u spomenutom slučaju, kada i kome, mogu biti korisni.
Ima li smisla zanemariti neki metafizički koncept koji, provjereno i sigurno, mnogim ljudima daje potrebne odgovore o pitanju istine i bitka, i time im znatno pomaže da žive sretnije i bolje?
Smije li njihova znanstvena neutemeljenost ili neuklapanje u tradicijski religijski okvir biti temeljna obrazovna skretnica, da ih se postavlja na sporedni kolosijek ili ih se skida s liste duševnih lijekova kada je znanstveno dokazano da u određenom visokom postotku imaju sigurno ljekovito djelovanje?
