Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 16. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
Ema nije bila neka pokloniteljica horoskopa, no imala je u sebi sasvim dovoljnu dozu vjerovanja u nadnaravno. Uvijek ju je draškalo ono što se sakriva iza vidljivog i nedodirljivog. Čak je u mladosti i eksperimentirala s određenim stvarima.
I nije sasvim sigurna niti da to nešto nije ostavilo neke posljedice, no u svakom slučaju je iz ove perspektive sretna da je prošla sasvim dobro u odnosu na količinu znatiželje koja ju je tjerala na istraživanje. Sjeća se jedne noći dok je spavala u tadašnjem podstanarskom stanu kao studentica. Probudila se gonjena nekim čudnim osjećajima. Bar misli da se probudila. Velika zelena flourescentna šaka sjala je nad kvakom vrata sobe. Stravu koju je osjećala ne može niti prepričati. I godinama kasnije jasno vidi tu ruku, ne znajući da li je bila stvarnost ili san. Ipak je sklonija vjerovati u stvarnost.
Ispijajući svoju jutarnju kavu, uvijek sama sa sobom i dalje se osjećala loše još od jučerašnjeg dana. Uvijek pretrpi neku vrstu šoka kada ju iznenade neka ponašanja bližnjih smatrajući da ih ničim nije izazvala. Njen suprug je bio radoholičar i po čitave dane je provodio u svojoj radionici. Viđala bi ga za ručkom i eventualno prije spavanja ako bi dovoljno dugo ostala budna. Željna dodira i pažnje, trenutaka koje bi samo njih dvoje izmjenjivali, nekako se kao po nekoj sili pružala prema njemu u očekivanju poljupca ili nekog intimnog dodira duše ili ruke. No, najčešće bi uvijek bila odbijena. Sinoć se kao mačka ispružila prema njemu kad se pojavio na vratima želeći mu pokazati kako joj nedostaje. Umjesto uzvraćanja dočekao ju je ljutiti pokret ruke koji ju je odgurnuo od sebe praćen riječima:
„Idi u pičku materinu! Šta ovo brašno tu radi? Oprali smo te stolice, znaš da ovo sve upija! I jesam ti rekao za one ručnike da ih odneseš gore. Nisi ni prstom mrdnula!“
Ustuknula je pred žestinom tih riječi koje se uvijek poput noža urezuju u njenu nježnu dušu željnu ljubavi. Shvatila je da nema smisla išta objašnjavati. Uzela je vreću od 5kg brašna koju je stavila na kuhinjsku stolicu kako bi napunila posudu u kojoj inače drži brašno. Za ručak je kuhala varivo od graška s puno povrća i krumpirom. Imala je pune ruke posla dok je sve očistila i nasjeckala. Zatim je pripremala meso za pohanje. Žurila se da sve bude točno na vrijeme jer svekar dolazi svaki dan na ručak. Imala je hrpu suđa za oprati. A njena leđa ne podnose duga stajanja tako da se služi stolicom i obavlja sve što može na sjedećki. Već samim time se osjeća nekako manje vrijednijom jer nije više u fit stanju kao nekada. Nakon svih obavljenih poslova jedva je čekala da se malo ispruži. Samo da se bol utiša pa će nastaviti dalje. Tako je vrećica sa brašnom ostala na stolici.
