Od posljednjeg dana mjeseca lipnja kada je zatvorio vrata nakon sedamnaest godina rada, popularni Melon i njegova atmosfera nisu prestali nedostajati gostima. Obavezna usputna 'stanica' nakon kupovine na gradskoj tržnici subotom postala je tek zgrada sa natpisom koji je podsjećao goste na dane ispunjene druženjem i smijehom. Nogostup ispred lokala tjednima je zjapio prazan bez ljetne terase natkrivene tendom i okružene cvijećem a onda su se, tijekom Rokova, otvorila vrata preuređenog Melona. Spomenuti nogostup ispunila je terasa natkrivena suncobranima a brojni gosti pohrlili su u svoj omiljeni kafić. Mnogi od njih, ispostavilo se, u zabludi kako su gazde i dalje Didi i Smiljo što je bilo i povodom da ih kontaktiramo i postavimo nekoliko pitanja.
KAFIĆ KOJI JE ČINIO RAZLIKU
"Kada smo zatvorili, ljudi su nas mahom pitali kada ćemo ponovno otvoriti lokal jer su mislili kako preuređujemo, a kada se otvorio, mnogi su nam izražavali radost i dalje misleći kako smo mi vlasnici Melona - ne, prostor je u najmu drugih ljudi, mi smo svoju priču završili i nemamo nikakve veze sa novootvorenim lokalom", odmah nam je rekla Didi, ne krijući osupnutost reakcijama nekadašnjih gostiju. "Zaista, ali zaista nisam znala kako ćemo toliko nedostajati gostima", dirnuta je. "Zatvorila se i Štedna, zatvorio se i Boom ali kada smo mi zatvorili, reakcije ljudi na društvenim mrežama i na ulici su bile..... Ma, nevjerojatno nešto. Zaista nisam znala kako je ljudima baš toliko lijepo bilo kod nas". Uistinu, tekst na našem portalu u kojem je objavljena vijest o zatvaranju Melona bio je najčitaniji tog mjeseca, uz iznimno mnogo komentara u kojima su ljudi pisali o svojim uspomenama na trenutke provedene u tom kafiću.
Prve ljubavi, proslave rođendana i bračnih obljetnica, radost zbog uspjeha nogometne reprezentacije samo su neke od uspomena o kojima smo imali prilike saznati čitajući komentare ispod teksta. Ipak, svi su bili obavijeni žaljenjem zbog vijesti kako je Melon, pod vodstvom Didi i Smilje, zatvorio svoja vrata. Razlog takvoj reakciji gostiju nekadašnjeg Melona istražili smo unatrag nekoliko tjedana, leži u osjećaju dobrodošlice koji je ljude vezao uz taj kafić. Za razliku od Booma gdje su gosti bili vrijeđani a nerijetko istu narudžbu pića plaćali skuplje, poštenje i profesionalnost bili su konstanta platforme rada nekadašnjeg Melona. Srdačnost i otvorenost njegova osoblja učinila je kako su se stalni gosti osjećali kao u dnevnom boravku a u sjećanjima su im i situacije gdje ih je konobarica služila odjevena u pidžamu. Atmosfera je uvijek bila opuštena, "domaća".
"Naši gosti su ljudi koji su definitivno obogatili naše živote. Prednosti ugostiteljstva, kojeg i suprug i ja volimo, su upravo bogatstvo nevjerojatnih osobnosti, ličnosti koje vam taj posao donosi za stol, odnosno, šank", otkrila nam je Didi. "Normalna je bila jedna od legendarnih scena koje ćemo uvijek pamtiti kada je gost, ušavši u Melon, pitao konobaricu odjevenu u pidžamu ima li kafić wc, a ona mu rukom pokazala Dom kulture i rekla kako nema i kako svi gosti odlaze vršiti nuždu iza Doma. Gost je zbunjeno izašao van i uputio se iza Doma kulture a mi se tome i dan danas smijemo". Konobarica koja je bila tako duhovita i dosjetljiva bila je Anita a radila je sedam godina. "Došla je jednom na posao pokisla i izula mokre tenisice i čarape a od novina si je napravila cipele u kojima je odradila cijelu smjenu", sjećaju se Didi i Smiljo. Gosti su je, kažu, zvali Kosjenka a bila je konobarica koja je voljela sve svoje goste i vidljivo svakodnevno uživala radeći posao koji voli.
ZASIĆENJE, OBOLJENJE I ZARAZNI OPTIMIZAM
Kako kaže stara izreka da "onaj tko voli svoj posao ne radi niti jednog dana svog života", tako je prohujalo punih sedamnaest godina. Nastupilo je zasićenje, a kao rezultat dugotrajnog procesa donesena je i odluka o zatvaranju 'Melona'. " Sedamnaest godina mnogo donosi ali i odnosi. Pozivi u svako doba dana postali su opterećenje kada dolazite u godine gdje vam je vlastiti komoditet prioritet", dodao je Smiljo. "Pitali smo sina Alena želi li preuzeti lokal a kada je to odbio, odlučili smo zatvoriti. Nemate, naime, sa kime raditi danas. Sin je radio dvije godine i mnogo je mladih tada počelo dolaziti u Melon, no on ima svoj život, svoje snove i danas je DJ 'psy scene' umjetničkog imena Alien. Dobro osoblje je sve teže i teže naći a zdravstveno stanje Didi je bilo samo jednim od razloga našoj odluci da okrenemo novu stranicu života".
Naime, suočena prije godinu dana sa dijagnozom zatajenja rada bubrega, pred Didi se postavio izazov potpuno nove rekonstrukcije života, prvenstveno navika, koje direktno utječu na njezino zdravlje. Odlasci svakog drugog dana na hemodijalizu gdje leži nepomično puna četiri sata, itekako je napor s kojim se valjalo naučiti nositi. Lijevu ruku u koju joj je ugrađena fistula u bjelovarskoj bolnici, mora čuvati jer joj je ta ruka, kako kaže - život. "Ne smijem držati tacnu u ruci, ma niti torbicu staviti do kraja života je to ruka sa kojom ne mogu ništa a znači mi život". Potpuno se posvetivši ozdravljenju, primorana je pratiti strogi režim prehrane kojim održava rad jednog bubrega kapaciteta 30 posto dok je na listi čekanja za transplantaciju drugog.
"Nalazi su dobri i kada god me netko pita kako sam, kako smo - dobro, zaista dobro. Živi smo, tu smo, sve je dobro", uz suze nam je i široki osmijeh rekla Didi, sretna što je i na popisu za transplantaciju i što su svi nalazi uoči zahvata dobri. "Teško je, naravno, teško je bilo suočiti se sa viješću da vam je osoba do vas, majka vašeg sina i partnerica, stopostotni invalid. Mladi smo, mnogo je toga još pred nama i došao je, naprosto, trenutak za 'povući ručnu'. Nema više razmišljanja je li konobar zatvorio skladište, ostavio upaljenu klimu, nije tendu povukao...", otkrio je Smiljo prioritete svog života danas. Okrenuti sebi i svojoj svakodnevici koja je, trenutno, ispunjena očekivanjem poziva za transplantaciju, itekako pamte početke davne 2007.godine kada im se poklopilo da im se ponudilo preuzeti najam lokala kojeg su objeručke prihvatili. "Svaki konobar, nakon nekog vremena, poželi imati svoj lokal i voditi ugostiteljski objekt po svom. Meni se tako i dogodilo da mi je gazdarica, dok sam radila tamo, ponudila preuzimanje i tako je počela moja i Smiljina priča sa Melonom" sjeća se Didi.
RADOM PROTIV PREDRASUDA
Ipak, početak rada njihovog Melona nije bio popraćen dobrodošlicom. "Ostali ugostitelji u gradu su šest mjeseci okretali glave od nas jer se gradom proširila priča kako smo bivšeg vlasnika izbacili iz lokala što nije imalo veze sa istinom", sjećaju se početaka. Predani svojoj viziji, marljivim su radom postigli da je njihov Melon postao neizostavnim dijelom životnog impulsa Virovitice. "Sve je u redu, petak je u srijedu" tek je jedna od uzrečica nastalih u njihovom lokalu jer je spontanost gostiju bila ta koja je "diktirala" atmosferu, nikada dani u tjednu.
Koliko će uspješno poći za rukom stvoriti svoj brend i atmosferu novim vlasnicima, stanovitom Denisu i Martini Rigler koji nisu profesionalni ugostitelji - vrijeme će, naravno, pokazati. Lijepo uređen prostor nikada ne može nadomjestiti uslugu a koliko su se Smiljo i Didi dali u svom poslu govori činjenica kako su u sedamnaest godina tek dva puta otišli na godišnji odmor, s time kako ih je na prvi poslao upravo njihov sin uručivši im ključeve auta u ruke i preuzevši svu brigu oko lokala u svoje ruke. Ugostiteljski posao oduvijek je bio sinonimom za iznimno davanje; vrhunska usluga podrazumijeva znanje, srdačnost, gostoljubivost, razumijevanje, strpljenje i brzinu a danas je iznimno opterećen brojnim nametima države. Lokalna samouprava ignorira prijedloge i potrebe ugostitelja a koliko su oni neizostavnim dijelom društvenog života svakog grada osjetilo se tijekom lockdowna 2020.godine. Kako to, uglavnom, biva da ljudi shvate što su imali onoga trenutka kada ostanu bez toga nečega, tako su i stanovnici Virovitice postali svjesni koliko im je Melon značio kada od prvog dana mjeseca srpnja više nije otvarao vrata. Grad koji ima ustaljenu tendenciju ostajanja bez ljudi koji iseljavaju, bez drveća koje se nemilice ruši, postaje osjetljivijim na svaki lokal koji se zatvori, na svaki novi koji se otvori.
Ponovno otvoren Melon obradovao je mnoge stare goste koji, jednako kao Didi i Smiljo, zauvijek u sebi nose uspomene na nezaboravne trenutke. Tako su se stari i novi gosti gladni novih trenutaka i druženja u smijehu našli sa donedavnim gazdama Melona u osjećaju koji je moguće izraziti samo jednom riječju - olakšanje. Donedavni gazde jer su okrenuli novi list u životu a gosti zato jer Melon ponovo radi. I život ide dalje....
