„Mens sana in corpore sano“ – ili što bismo rekli na naški: „zdravi duh u zdravom tijelu“. Riječ je, naravno, o svima poznatoj latinskoj poslovici izvučenoj iz pjesme rimskog poete Juvenala koji za dobro fizičko i mentalno zdravlje priziva molitvu, ne sluteći tada da će se jednoga dana u samome srcu Rima roditi prava sportska religija.
A jedna od njezinih svakako najuzbudljivijih sportskih disciplina je međureligijski slalom – u čijem vrludavom spustu katolici zaobilaze antikatoličke religijske prepreke koje su uzduž duhovne staze postavili indijski panditi.
POVIJEST DISCIPLINE
Tragove ove sportske discipline nalazimo još u kolovozu ove godine, na ljetnim igrama za djecu i mlade u Slavonskom Brodu, kada je Hrvatski olimpijski odbor mimo dozvole crkvenih vlasti zvanično ozakonio jogu kao sportsku djelatnost, sa pravom svih sportaša na samoodređenje do samoodcjepljenja.
S obzirom da je joga sustav psiholoških (duhovnih) i tjelesnih vježbi koje koriste sportaši pa i cijele ekipe kao dio treninga, odnosno sportske pripreme u određenim sportovima (gimnastika, plivanje, judo…), da vježbanjem joge mladi i stariji provode sportsku rekreaciju za poboljšanje svog duhovnog i tjelesnog zdravlja, ali i da se u mnogim zemljama organiziraju natjecanja u jogi, joga je sportska djelatnost. (Novi list)
Opširnije tumačenje ovog priopćenja dala je aktualna doministrica sporta, proslavljena hrvatska olimpijka, skijašica, Janica Kostelić:
Sukladno navedenom mišljenju joga je sustav psiholoških i tjelesnih vježbi koje kao dio sportske pripreme koriste sportaši i cijele ekipe u mnogim sportovima, provodi se u svrhu rekreacije te u kineziterapijske svrhe. Unatoč tome što određeni principi i elementi joge nemaju natjecateljski karakter, ta se djelatnost prepoznaje u sustavu sporta u mnogim zemljama, a od 1989. godine djeluje Svjetska sportska joga federacija te se održavaju i svjetska prvenstva u jogi. (...) Stoga, slijedom navedenoga, smatramo kako se djelatnost joge smatra sportskom djelatnošću u smislu odredbi Zakona o sportu te sa svrhom provođenja sportske rekreacije nema zakonskih prepreka da joga bude uvrštena u sportske aktivnosti…
Ne mireći se s time da su nosioci sportsko-religijskog suvereniteta sportski klubovi i savezi u granicama svojih ustavnih nadležnosti, Crkva u Hrvata preko svojeg glasnogovornika fra Josipa Blaževića – zaduženog za tumačenje i praćenje mističnih skretanja laika u prirodi i društvu – upoznaje s taktikom izbjegavanja i zaobilaženja hinduističkih oznaka na svim putevima koji ne vode u Rim, balansirajući između totalne religijske blokade i međureligijskog dijaloga:
U kontekstu međureligijskog dijaloga Crkva čak povjerava biskupima mogućnost, ako to okolnosti opravdavaju, da misionarima daju dopuštenje, u svrhu zbližavanja s domicilnim stanovništvom Indije, da se u svrhu priprave na zajedničku molitvu koriste nekim elementima iz joge, kao što su položaji tijela ili tehnike disanja, ali ih pri tome treba lišiti njihovog nekršćanskog sadržaja i finalne usmjerenosti kojoj u središtu treba biti Isus Krist.
No, nama u Hrvatskoj, koji se nemamo s kime bratimiti, ni voditi međureligijski dijalog s hindusima, joga koja ne služi postizanju zdravlja ni dugovječnosti, a nije ni znanstvena, čemu uopće služi? Zašto bi ju uopće vježbali? Koji su stvarni motivi vježbanja joge? Ne postoje li druge tehnike, poput pilatesa, primjerenije za istezanje mišića?
TEOLOŠKI SMISAO
Taktički, tehnički i metodički sve je dakle kristalno jasno. Ostaje još samo pronaći teološki smisao ove sportske vještine. A njega nalazimo u teoriji i praksi religijske kulture, čije odgojne duhovne mjere imaju čisto humani motiv:
Pomoći kršćanima da otkriju svoj kršćanski identitet kojemu ne priliči koketiranje s drugim bogovima koji to i nisu. Jogu prepustimo onima koji za bolje ne znaju, a mi otkrijmo blagodati kršćanske meditacije i kontemplacije.
Aleluja
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
