Noć knjige je za nama. Cijenim tu večer, ali umjesto druženja sa piscima i pjesnicima, činim ono što sam učinio i prošli puta ( a nema nikakve sumnje da bih isto to učinio opet) – izabirem Ligu prvaka. Da stvar bude još gora, nisam uopće bio u dilemi. Ima li za mene, i ovakve kao ja, uopće nade?…Ima li nade za cijeli svijet sa ovakvima kao ja?
U poluvremenu utakmice malo sam meditirao o tome i zaključio da se moram iskupiti za ovaj osobni kulturni genocid; stvar ću, rekoh, ispraviti tako što ću ovoga tjedna kolumnu posvetiti nekoj dobroj knjizi. I eto nas sada upravo u tim minutama – također u jednom poluvremenu…ali jedne druge utakmice koja se igra također u dva vremenska dijela: smrti i rođenja.
Što se događa između, otkriva nam Dražen Radaković, u svojoj najnovijoj knjizi. Ime izdavačke kuće namjerno ne spominjem jer se oni ne sjete spomenuti ni mog imena (pa eto, sada im vraćam), ali njihovoj urednici Sandri Pocrnić Mlakar svakako treba čestitati na izboru. Knjiga je doista vrijedna – čitanja i razmišljanja.
Oni koji smisao života vide samo u nogometu, i kojima je nogomet jedini smisao, siguran sam da će u njoj pronaći odgovore o pravim uzrocima pojede i poraza, što je ne samo sportska nego i životna opsesija svih navijača.
Dražen Radaković, jedini psihoterapeut s certifikatom Instituta za hipnoterapiju i život između života Michaela Newtona, hrabro je zakoračio na to slabo istraženo područje. Prvi put objavljuje autentična sjećanja svojih klijenata na prošle živote te njihove doživljaje između dva života. Njegova knjiga otvara brojna pitanja, a sigurno će izazvati i mnoge zanimljive rasprave. – stoji u kratkom opisu biografije na poleđini knjige.
Jasno da hoće, ne samo zanimljive nego i burne. Struka je već poprilično naoštrena, jer Michael Newton i sljedbenici njegove škole čine ono što je u modernoj psihoterapiji totalno zabranjeno – oživljavaju školu analitičke psihologije Carla Gustava Junga, na čiji spomen Frojdovci dobe PiTieSPi.
Dokle god ne osvijestiš nesvjesno, ono će upravljati tvojim životom i ti ćeš to nazvati sudbinom – znao je C.G. J. reći nekom pacijentu… A ovi bi odmah pisali peticiju da ga se makne iz znanstvenog programa i prebaci u zabavni te mu se zabrani predavanje na svim fakultetima.
Metoda Michaela Newtona na istom je tragu. Njena najveća mana je ta da u ljudima BUDI NADU, bez ikakvih znanstveno provjerljivih dokaza, osim iskaza pacijenata da se poslije toga osjećaju dobro. Oni koji znanstvenu istinu smatraju jedinom relevantnom, smatraju da je takva nada pogubna i nazivaju je LAŽNOM.
Njihovu reakciju mogao bih usporediti sa onom u Noći nogometa kada je Iker Casillas skinuo čisti zicer Mariu Götzeu, a ovaj se uhvatio za glavu i počeo činiti mote: ne, to ne može biti istina….mada je cijeli stadion vidio da je, što navijačima Reala ulijeva nadu za prolaz u finale.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: Što je važnije: istina (kao znanstvena teorija) ili nada? – uz napomenu da ta važnost podrazumijeva raspored mjesta u poretku realnih životnih vrijednosti, a ne međusobnu isključivost.
Ima li smisla naučnim mudrovanjem ubijati u čovjeku probuđeni osmijeh, čekajući potvrdu realnih očekivanja u relacijama tvrde znanstvene istine, suprotstavljajući se pri tome svakoj osnovanoj znanstvenoj spekulaciji koja ljudima ponovo vraća punu vjeru u život?
Odgovore na ova pitanja ostavljamo otvorenim… A tražite li, kojim slučajem, uzroke i smisao vlastitih pobjeda i poraza, svakako ne propustite promociju ove vrijedne knjige.
