Medij je poruga – tako u današnjoj Hrvatskoj treba parafrazirati rečenicu "Medij je poruka", tu općepoznatu mantru elektroničkog doba koju je 1964. lansirao američki teoretičar medija Marshall McLuhan. Jer, ako je McLuhanova krilatica upozorila da su učinci medija na društvo važniji od sadržaja koje isti ti mediji prenose, u ovoj je zemlji taj uvid doveden do apsurda: današnji utjecajni hrvatski mediji, čini se, postoje ili kao svrha samima sebi, ili da relevantne informacije – ne prenose.
Dva važna primjera u posljednjih desetak dana, osim što svjedoče o elementarnome neprofesionalizmu, mogu objasniti i zašto se javna atmosfera čini ovoliko natopljenom ekstremnim konzervativizmom, premda postoji snažan, zdrav i human otpor tom valu natražnjaštva. S jedne je strane Tradfest, takozvani Festival tradicije i konzervativnih ideja, čije je pitomo ime poslužilo za promociju najrigidnijih zahtjeva Katoličke crkve, kakvih u Hrvatskoj dosad još nismo čuli. Mediji se polomiše da izvijeste o tome što misli američki crkveni činovnik, na celibat zavjetovani religiozni birokrat, koji bi zbog pobačaja kažnjavao žene i koji bi ga zabranio i u slučaju silovanja. Promociji te svjetonazorske patologije pridonio je i novi ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier kojega, istina, mediji nisu ni mogli zaobići, pa smo bili prisiljeni slušati kako potpredsjednik Vlade koja navodno gradi tolerantno društvo, mirne duše tvrdi kako se sloboda vjeroispovijesti "ponekad osporava u Hrvatskoj", ali on, eto, "ne misli da je to većinsko stajališta hrvatskih građana". Tko to, kako, gdje i kada u Hrvatskoj osporava slobodu vjeroispovijesti – to blagoglagoljivi ministar nije rekao, a i zašto bi, je li, kad ga novinari nisu ni pitali.
Za razliku od Stierovih izmišljotina i svećenikovih anatema, kojima su mediji poklonili pažnju razmjernu njihovoj neistinitosti i štetnosti, nedavnu Prvu hrvatsku humanističku konferenciju ovdašnja su glasila unisono prešutjela. Skup je održan 14. i 15. listopada u Zagrebu, i na njemu su govorili ponajbolji hrvatski sekularistički i humanistički liječnici, aktivisti za ljudska prava i stručnjaci u nekoliko područja. Gostovali su, osim toga, ugledni gosti iz Njemačke, Irana i drugih zemalja, a među najzanimljivijima britanski filozof Anthony Clifford Grayling, autor tridesetak knjiga i utemeljitelj Novoga koledža humanistike u Londonu, na kojemu predaju neki od najuglednijih znanstvenika i humanista današnjice: Richard Dawkins, Niall Ferguson, Partha Dasgupta, Ronald Dworkin... Ali koga briga – naši su mediji skup naprosto zaobišli. Što mislite – zašto? Da obogate javnu ponudu ideja?
Ali o tome da ratni veterani Hrvatske i Srbije, s obje strane granice po ekstremnome nacionalizmu, naveliko dogovaraju nekakav navodno »povijesni susret«, premda nikome nije jasno otkud odjednom ta nebulozna priča – za to ste sigurno čuli, najveći hrvatski mediji naveliko razglabaju o tome. Od samog je početka, naravno, bilo jasno da od svega ništa – svak s imalo iskustva u osjetljivim problemima poslijeratne normalizacije zna da važni sastanci takve vrste ne mogu uspjeti ako se bučno i unaprijed razglašuju u medijima. E, ali ovdašnja glasila nisu osjetila potrebu da preispitaju pozadinu i moguće motive; tek su papagajski prenosili izjave, ne preispitavši ama baš nijednu – a mnoge su bile netočne i manipulativne.
S druge strane, za ekumenski molitveni susret u Berku zasigurno niste čuli. U proteklu subotu, u Berku pored Vukovara, u kojemu su srpske snage 1991. počinile strašne zločine nad Hrvatima, ubivši, među ostalim, 56 ljudi, deseti put uzastopce održana je Međureligijska molitva za mir u duhu Asiza, koju je prije deset godina pokrenula tamošnja višenacionalna mirotvorna nevladina udruga Luč. Svečani dan u Berku bila je prošla subota: katolički, pravoslavni, protestantski, evangelički i islamski duhovnici molili su za mir, zajedno s građanima raznih nacionalnosti i mirovnim aktivistima, u dvjema crkvama u Berku, grkokatoličkoj i katoličkoj, te slušali predavanja i razgovore o miru. Taj važni i veliki običaj, Međureligijsku molitvu za mir u duhu Asiza, pokrenula je 2006. jedna jedina Berčanka, Hrvatica Dragica Aleksa, koja se nakon sedam godina progonstva bila vratila u svoje mjesto, da odbaci mržnju i prigrli praštanje i mir. Uskoro joj se pridružila sumještanka Marija Stojanović, Srpkinja, i otad njih dvije, bez ikakvog spomena u medijima, Berkom i istočnom Slavonijom nose luč susjedstva dobre volje koje želi liječiti rane, jer ne želi da se stvaraju nove.
Eto, o tom susretu, o plemenitosti i dostojanstvu Hrvatice i Srpkinje koje same, usprkos svima, pronose svjetlo svoje udruge Luč, hrvatski mediji nisu još odaslali nijedne suvisle vijesti. E pa kad je tako – kad javnost prešućuje mirotvorce, vjernike za mir i slobodne ljude, a razglašuje religijske progonitelje i manipulativne ministre – kad je dakle tako, nemojmo se čuditi ozračju u kakvome živimo. U zemlji u kojoj su mediji poruga, poruke i ne mogu stizati doli od besprizornih tipova.
