Vijest o ponovnoj pojavi ospica bila je jedna od udarnih tema ovoga tjedna. Sva je sreća da pripadam onoj staroj rokerskoj generaciji bezbrižnog djetinjstva koja je bez ikakvog straha aktivno širila ovu virusnu zarazu po školama i vrtićima, stječući imunitet na prirodan način. Da nije tako, danas bih ostao napola preplašen, a napola zbunjen – očekujući smrtonosnu bolest od koje se ne umire.
Ovakva poprilično kontradiktorna laička predodžba posljedica je preslušavanja mnoštva kritičkih stručnih rasprava, mahom sporadičnih (medijski isprovociranih) spontanih reakcija na rastući otpor zabrinutih građana koje se u zadnjih nekoliko godina vode o ulozi i potrebi raznih cjepiva, kao i samoj obvezi cijepljenja: Je li ono opravdano ili ne?
Službeni stav, koji se uči na fakultetima, je svakako da jest. Ali TIHE podijele u struci sve su GLASNIJE, što proizlazi iz spoznaje da se mnogi stavovi mogu kupiti novcem.
Na ovu pojavu upozorio je prije četiri godine i šef Odbora za zdravstvo pri vijeću Europe dr. Wolfgang Wodarg, i to sa govornice Parlamentarne skupštine ovog visokog europskog tijela, ne libeći se uz to svoje osnovane sumnje podijeliti i nešto kasnije u razgovoru s medijima:
„Svjetska zdravstvena organizacija već je dva puta alarmirala javnost pozivajući na pandemiju koja zapravo ne postoji. To je veoma skupo. Bačene su milijarde eura. Nakon jednog veoma slabog, normalnog početka, u travnju prošle godine (2009), s nekoliko stotina oboljelih i desetak mrtvih, WHO je već najavila da to može biti pandemija iako za to nije bilo znanstvenog opravdanja. Otprilike šest godina postoji ta teorija da može doći do pandemije. Već su nas dva puta alarmirali, prvo s ptičjim gripom, a onda i s H1N1. WHO je promijenio definiciju pandemije neposredno prije alarmiranja na opasnost od gripa H1N1. Kriteriji o morbiditetu i visokoj smrtnosti su izbačeni. Potrebna je istraga da bi se utvrdilo o čemu se tu radilo. Radit ćemo zajedno sa znanstvenicima i postaviti pitanje WHO-u, političarima i nacionalnim institucijama da bismo pokušali saznati kako se sve to dogodilo. Imamo mnogo informacija koje financijski povezuju rad znanstvenika i farmaceutske industrije. Farmaceutske kompanije koje su mnogo investirale u pripremanje za pandemiju zaradila su mnogo novca.
Želimo razjasniti stvari, tko je donosio odluke na temelju dokaza koji su navedeni, i naročito da se razjasni kakve su posljedice utjecaja farmaceutske industrije na donošenje oduka o proglašenju pandemije. Smisao svega toga što radimo jeste da zbog lažnih alarma ne dođemo ponovo u situaciju u kakvoj smo sada. Tako da ljudi zaista mogu računati na analize i eksperte u nacionalnim i međunarodnim javnim institucijama.“ (cijeli razgovor možete pročitati na portalu www.vijesti.ba).
Obzirom da je riječ o veoma krupnim optužbama, izrečenim od jednog visokog europskog dužnosnika (na mjestu koje cijelom događaju daje posebnu političku težinu), bilo bi za očekivati da se i u domaćoj javnosti pokrenula ozbiljna stručna rasprava o istom pitanju. No tako nešto nije se dogodilo. Zajednički gard naše zdravstvene akademske zajednice je željezna šutnja.
Razlog tome najprije leži u strahu od profesionalnog verbalnog delikta, nepisanog pravno-medicinskog instituta koji snagom vlastitog mehanizma usklađuje mišljenje liječnika sa službenim mišljenjem struke. Ta veoma široka prostorna zona stroge profesionalne kontrole pokriva i svaku vrstu propitkivanja sigurnosti lijekova i cjepiva izvan priložene deklaracije te poglavito javno izražavanje sumnje u bezgrešnost Svjetske zdravstvene organizacije.
Kada je u pitanju Hrvatska, riječ je o gotovo religijskom posluhu i malo je vjerovati da se u tom pogledu nešto može promijeniti. Jer, takav smo narod, tradicionalno konzervativni – oduvijek više odani Crkvi negoli Istini.
