I, šta ćemo sad?! - gotovo da je povikala mama, napravila korak unatrag i stropoštala se na kauč.
- Ne znam, kako mi bude, bude, dečka nemam, tata je jako strog. Bit ću jedina djevojka na maturalnoj zabavi sama, s roditeljima - odgovori Ana tužno
- Pa, zašto se ja toliko preznojavam da ti dovršim haljinu? Vidi, stoji ti kao salivena, a ti ćeš cijelu večer provesti sjedeći, s roditeljima, i bez dečka - nastavlja mama, potpuno nesvjesna da je, svakom izgovorenom rečenicom, Ani još više otežavala ionako gotovo nerješivu enigmu. Naći dečka tjedan dana prije maturalne.
Tata je čitao novine i rješavao križaljku, izgledalo je da je potpuno nezainteresiran za tako bitnu, najbitniju temu, dečki i maturalna. Kad su mama i Ana zašutjele, Ana još tužnija, sad tužna i mama, al' ne samo zbog toga što će Ana biti sama na maturalnoj, nego, neće nitko vidjeti njezinu haljinu, a toliko se trudila da Ana zablista.
Mimo svih očekivanja, oglasi se tata:
- Ana, kod nas u Kombinatu zaposlio je prije mjeseci mladi strojarac, Ante. Dobar sam s njim. Ako hoćeš, pitat ću ga ima li djevojku, pa ako nema, eto ti prilike za maturalnog plesača.
- Jao, pa kako ću, nemojte, to me je sram, da netko posreduje! Pa šta ću reći roditeljima ako se i upoznam s Antom?
- Ne beri ti brigu! Ano, ja ću dečku prenijeti, takva i takva je stvar, i ako je on za, upoznat ćete se ovdje, kod nas! Na vama dvjema je da samo dogovorite dan kad će haljina biti gotova. Ti ćeš taj dan doći po haljinu, a Ante će kao slučajno navratiti. Samo daj Bože da nema curu, sve drugo ja preuzimam! A i poznam tvoje roditelje. Objasnit ću im sve, dečko je pošten, školovan, duša od čovjeka!
Rečeno - učinjeno!
Inače, Anti je bilo usput da navrati kod nas, kao što bi nekome tko putuje iz Ljubljane za Budimpeštu , bilo usput da navrati u Lisabon. Ana je došla pola sata prije. Mama skuhala kavu, ispekla kolače, evo ga, stiže i Ante!
- Dobro veče, ja navratio usput, bio tu, u komšiluku - izgovori Ante lozinku.
Godinu kasnije, mama i tata bili su vjenčani kumovi. A samo par dana poslije vjenčanja, mladi se par zaputio u pečalbu. Mjesecima i godinama stizala su nam pisma, i fotografije kuće, pa još novije kuće, jedno dijete, drugo dijete...
Želim vjerovati da su još uvijek zaljubljeni, kao one večeri dok su plesali njezin prvi ples. Ako sam se ikada u životu uvjerila da postoji ljubav na prvi pogled, bili su to njih dvoje
