Banner
HAK: Kolnici mokri
DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
Za dva vanjska člana Vijeća za provedbu Kodeksa ponašanja 24 prijave
U Hrvatsku stiglo novo cjepivo protiv dominantnog omikrona
Na Zeljarijadi u Vidovcu predstavljena rekordna mega sarma dugačka 1.501 metar
DHMZ: Narančasto upozorenje na količinu kiše te jake udare vjetra
Nekoliko stotina mladih liječnika zatražilo hitnu reformu zdravstva

  Roklicerove večeri

Mateo Balaban: Bavljenje umjetnošću preporučujem svima, a pogotovo onima koji misle da biti kreativan nema smisla

  Sandra Pocrnić Mlakar           09.04.2022.         3092 pogleda
Mateo Balaban: Bavljenje umjetnošću preporučujem svima, a pogotovo onima koji misle da biti kreativan nema smisla

Mateo Balaban (1990.) pojavio se jesenas na Roklicerovim večerima sa svojim pjesmama iz zbirke „Kiša bordo“, a zatim i s izložbom slika, da bi već u veljači u Gradskoj knjižnici predstavio dvije zbirke poezije i četrdeset slika. Roklicerovci su ga upoznali kao marljivog i iskrenog kreativca, koji stoji iza svog slikarskog i pjesničkog rada i odgovorno ga prezentira. S nedavno navršenih trideset godina, Balaban je i dovoljno mlad da može eksperimentirati izrazom i nastupom, ali i dovoljno zreo da svojim primjerom može potaknuti druge na kreativan rad i emotivni odušak.

Ekonomist po struci, zaposlen u prodaji, u svom umjetničkom stvaranju koristi snažne boje i slikajući i pišući. I riječju i slikom prikazuje intenzivne emocije u kojima će se naći vedrih i pobjedničkih tonova, čak i kad su na tamnoj podlozi. Jednako tako, kada se u pjesmama bavi životnim nedaćama, dodaje im zrno duhovitosti i dosjetke kojima pokazuje nadmoć i snagu ljudskog duha.

S Mateom Balabanom razgovaramo nakon njegova predstavljanja u Gradskoj knjižnici o njegovim slikarskim i pjesničkim motivima, razlozima za umjetničko stvaranje, raspoloženjima koja ga potiču na slikanje i na pisanje te o reakcijama publike na koje su naišla njegova djela.

Nedugo nakon debitiranja na alternativnoj sceni, predstavili ste se na književnoj večeri i u Gradskoj knjižnici. Kako objašnjavate takvo prihvaćanje na koje ste naišli u Virovitici? Što mladi autori mogu ponuditi publici?
-
Zahvalan sam što su me ljudi prihvatili. Zahvalan sam ekipi iz Roklicerovih umjetničkih večeri u Caffe baru Cug na željezničkom kolodvoru u Virovitici koji su poslušali moju prozu i poeziju. Zahvalan sam što su mi pročitali knjige i što mi ulete sa pokojim savjetom kako mogu postati još bolji pisac i slikar. Zahvalan sam Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica što su me ugostili na predstavljanju knjiga Kiša bordo i Autor kaosa te što su mi ustupili prostor u kojem mogu izložiti svoje slike. U knjižnici je sada četrdesetak slika. Mladi autori mogu ponuditi jako puno publici i nadam se vidjeti sve više mladih autora koji traže svoje mjesto pod Suncem, i naravno, nadam se da će ga naći.

Pjesme pišete od prvog razreda osnovne, a slikate od 2018. godine. Kako ste otkrili pisca, a kako slikara u sebi? Što Vama znači umjetničko izražavanje? Kome biste preporučili bavljenje umjetnošću i zašto?

Za mene je umjetnost ovo:

Umjetnost je prenošenje emocija.
Ne mora biti lijepo. Mora biti vani.

Umjetnost kao prenošenje i najsitnijih detalja. Umjetnost zato što nastaje bijes kada se ne iznese. Umjetnost kada čekaš na kasi da ti naplate burek. Umjetnost kao alat za nošenje sa životom. Umjetnost kao takva je nužna za opstanak. Nužna je koliko je stara kiša; ozbiljno nužna. Kad trčiš u zagrljaj. Umjetnost uvijek i zauvijek.

Prenošenje emocija kojih nemaš kome reći. Prenošenje nagomilanog „Ah, shit!“ kada shvatiš da si zaboravila kupiti toaletni papir, a već si doma te moraš “na noge” nazad u trgovinu. Upravo zbog te emocije; koja je apsolutno nebitna, ali puno tih emocija se nagomila i... što onda? ... umjetnost!

Zato što se nemaš kome žaliti što su te izrugivali – UMJETNOST.
Zato što nemaš novca kupiti nove patike – UMJETNOST.
Zato što se ne osjećaš bitnim – UMJETNOST.
Zato što se moraš nositi sa bijesom, tugom.
Zato što ti je žao životinja u skolništu.
Zato što nemaš kome prepričati dan.
Zato što je srijeda.
Zato što ti je pas umro.
Zato što si prolio sok po tipkovnici.
Zato što si misliš da si ružan.
Zato što ne znaš da si lijepa.
Zato što te nije voljela.
Zato što je otišla.
Zato što nije rekla zbogom.
Zato što jedino što možeš je prihvatiti.

 Upravo zato što ne možeš prihvatiti…
UMJETNOST!!!

Jer valja obojati dušu koja ne boja!

Pisanje je ono što se je događalo „iza kulisa“ u mome životu. Nešto ćemu sam pribjegavao kada: „Dalje nisam znao, kada sam bio sjetan, tužan, veseo i radostan.“ Slikarstvo se ispostavilo za mene kao produžena ruka književnosti. U smislu: „Ove riječi trebaju boje“...i onda sam ih naslikao.

Bavljenje umjetnošću bih preporučio svima bez obzira na godine, od djece u vrtiću do gospode u mirovini te posebno onima koji misle da biti kreativan nema smisla, njima pogotovo.

Mi smo djeca istine/slobodni od pustinje. /Naša mladost propitkuje/vaša djela, stari prdonje! Kome je namijenjena ta poruka u pjesmi „Boje se boje“? Tko su „djeca istine“, a tko „stari prdonje“? Kada je pjesme nastala? Koja generacija danas osjeća potrebu za mladenačkom pobunom? Jesu li to dvadesetgodišnjaci ili tridesetgodišnjaci?
-
Poruka u pjesmi „Boje se boje“ namijenjena je svima koji, kada je pročitaju, osjete: „Ne želim biti zarobljeni protagonist svoje vlastite ili tuđe romantične komedije i želim biti slobodan/slobodna od okova prošlosti“. Svaka generacija se smatra mudrijom od prošle i pametnijom od buduće, ali to već svi znaju, a na pitanje što je mladenačka pobuna, pa ajmo samo reći riječi: „Društvene mreže su uništile i ono malo mladenačke pobune koja je preostala“.

To je vrijeme u kojem živimo. Moram i ja biti na njima ukoliko želim da se moja umjetnost čuje. Imam stranicu na Facebooku koja se zove „Kiša bordo“ i račun na Instagramu „Rain bordo“, ali to je vrijeme u kojem živimo, ništa me ne bi veselilo više kada bi se svi zanimali za umjetnost i kada bi interesna skupina „onih koji vole umjetnost“ bila svuda oko mene, ali tome nije tako i moraš pribjegavati drugim alatima za pronalazak interesnih sfera u malim sredinama. Tako da odgovor na Vaše pitanje tko je mladenački pobunjenik; to su svi oni koji sjede tiho u klupi u srednjoj školi i koji žele da se i njihov glas čuje, svi oni koji trpe i koji žele nastaviti dalje, a ne mogu jer ne znaju kako, svi oni tridesetogodišnjaci koji su „zaglavili“ na usranim poslovima na kojima ih ne poštuju i ne cijene. I upravo zato dolazim do zaključka da je umjetnost put za van iz takvih ili sličnih situacija. Reci mi što imaš, reci mi to pjesmom, reci mi to slikom i reci mi to glazbom. Samo počni pričati!

U pjesmama progovarate u različitim rodovima, od odraslog muškarca u pjesmi „Neodgovoran“ do mlade djevojke u pjesmi „Sama“. Gdje su izvori inspiracije za takav raspon osjećaja?
-
Izvori za raspon takvih osjećaja su scene iz života. Što mog vlastitog, što tuđega.

Biljana Kovačević je u prikazu Vaše zbirke „Kiša bordo“ primijetila učinak samopomoći u pjesmi u kojoj odbačena osoba dolazi do točke spoznaje u kojoj shvaća da je odbačenost u njemu samome. Jesu li pjesme dobar alat za samospoznaju? Koliko često uspijevate pjesmom doći do spoznaje koja ima učinak samopomoći?
-
Pjesme su alat za nošenje sa životom. Slike su alat, glazba je alat za samospoznaju. Umjetnost je alat. Pisanjem sam se bavio kada me nije imao tko grliti pa sam grlio samog sebe pisanjem. Stvar je bila osobna od prvog dana. Kiša bordo je alternativna art knjiga u kojoj sam želio naslikati knjigu riječima. Razgovori su jedna boja, tijek misli druga, pjesme treća, fotke slika četvrta i sve je povezano primarnom bojom; točnije citatom... ljubav pobjeđuje. Autor kaosa je konstruiranija. Tako imate dio sa prozom, poezijom i na kraju fotke slika, što ne narušava tempo čitanja.

Kad slikate, a kad pišete? Jesu li raspoloženja koja izražavate slikanjem i pisanjem slična i po čemu?
-
Slikanje služi za nošenje sa emocijama na dnevnoj razini, a pisanje za nošenje s velikim životnim promjenama. Slike su apstraktnog karaktera i znate što iskreno nema smisla? Smisao na platnu. Dopustite da elaboriram. Cijeli život treba imati smisla. Je li tako? Ujutro kava, doručak, po mogućnosti malo jači koji daje energiju za cijeli dan. Onda otići na posao, ako je tvoj obrt, naći motivaciju, ako radiš za nekoga, biti na poslu od 7 do 15. Na poslu biti čist, uredan, svrsishodno zaraditi novac. Nakon posla, žena, djeca.

Tu i tamo dobiti nagradu da si omiljeni zaposlenik jer, jebi ga, voliš se natjecati. Onda ručak, paziti da nije masno jer jebeni trigliceridi, znači, šparoge odradiš. Zelenjava kao "put, istina i život". Onda bi mogao biti dobar susjed, da daš lijepu riječ, pa da podragaš susjedovog psa, paziti da se ne zezneš, pa podragaš mu ženu. Paziti da imaš zdrave i ispunjene odnose koji te vode skladu. Lijepo obučen ići u trgovinu, gledaš da ti ne visi bijela potkošulja. Onda uljudnost, to je isto jedna od opcija koja se može koristiti.

Gledaš da odgodiš volontiranje, kao nećeš sada, sutra ćeš, ali daš 300 kuna za neku drugu opće dobru prigodu pa se iskupiš za manjak volontiranja. Kilogrami, naravno, što manji broj na vagi to ljepše. Zubi, lijepi. Brada podšišana, jer kao čimpanza šetati nije zdravo za tvoj intervju za posao (ako ga nemaš). Tu su naravno i uredno plaćeni računi, jer ako dopunsko istekne, a završiš u bolnici imaš problem prve kategorije. Onda naravno tu su i općepoznate situacije kada koristiš predugo ocjeđivač za posuđe pa smrdi pa trebaš uzeti novi, jer, život. I onda žena, djeca. E, i na kraju dana, sjedneš za platno i sav taj smisao jebavanja sa smislenim situacijama ideš prenijeti na platno jer ništa osim smisla ne znaš. Recite mi, molim Vas, ima li to smisla?

Znači cijeli dan je prošao u "smislu". Odnosi, interakcije, želje, prohtjevi, nadanja, lutanja sve u jednim mislima... i onda na kraju tog smisla - JOŠ SMISLA! To mi nema logike. Zato apstrakcija. Jer je nužno imati smislene odnose koji vode skladu kako bi život napredovao i imao smisla, ali još staviti to sve na platno ima logike kao vlak sa grudnjakom. - NEMA! Znači mi nužno, kao ljudi, moramo imati dio sa besmislom kako bi naš smisao imao smisla i zato slikanje apstrakcije! Jer previše smisla ubije smisao, kao što previše znanja ubije kreativnost. Zato, mi, ljudi, nužno moramo imati apstrakciju u svome životu kako bi dali smisao smislu. Nužnost nam je slikati, kako bi ostali u pokretu, kako bi otpustili dan i spremili se za novi. Slikanje apstrakcije kao korak sa životom, siguran galop naspram snažnog kaskanja. I zato, prijatelji moji, pozivam vas da još jednom obojimo platna i krenemo u novi dan!

Pisanje je ovdje kada ne znaš kako dalje i kada nema instant rješenja za tvoje tegobe (koliko god skrolao sati pa Faceu i odgađao suočavanje s realnošću, pa kakva god ona bila).

Na prodajnoj izložbi u Cugu izložili ste svoje apstraktne slike, intenzivnih boja i nekoliko prodali. Kako publika reagira na Vaše slike? U kakve prostore dospijevaju?
-
Publika pozitivno reagira. Ljudima je drago vidjeti moje slike. Najčešće dospjevaju u kafiće i hotele te po novom u knjižnice.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Roklicerove večeri