Nakon pol godine mandata, Vlada Republike Hrvatske hvata se u koštac sa najvećim izazovom do sada. Kreće se sa pregovorima oko izmjena kolektivnog ugovora sa sindikatima u državnom i javnom sektoru. Osobno, smatram da će Milanović na ovom pitanju pokazati koliko je snažan, jak i dosljedan. Jer, posao neće biti ni malo lagan, niti Vladi niti sindikatima javnog i državnog sektora.
U zadnjih deset, petnaest godina pokazali su se rečeni sindikati tvrdom kosti premijerima s kojima su bili u duelu. Ne rijetko su kupovani (ispunjavani su radnički zahtjevi koje su tražili ) pod izlikom socijalnog mira ili čega već. A u pravilu je takav kompromis rezultirao zaduživanjem Hrvatske kod stranih lihvara.
Mediji često provlače tvrdnju da se radi o smanjenju plaće javnim i državnim zaposlenicima, što definitivno nije točno. U pitanju je rezanje naknada koje su u ovom sektoru bile uobičajene i od kojih se teško „oprostiti". E sad, da li je normalno da im se isplaćuju ta sredstva dok realni sektor na jedvite jade ima tek za osnovnu plaću? Recimo da jeste!! I u čemu je onda problem? Odgovor je prilično jednostavan: Država, izmužena zadnjih godina iznosima u visini milijarda kuna od strane iznimno loše i neodgovorne Vlade, jednostavno nema novaca.
Zaposlenici u javnom sektoru će reći da to nije njihov problem, da su te dubioze stvorili čelnici Vlade, Javnih poduzeća i svih institucija i trgovačkih društava u vlasništvu ili suvlasništvu Države. Međutim, ta ista Država, lijepa naša Hrvatska, je njihov izravni poslodavac. Kakve veze to sad ima sa namjerom ukidanja božićnice, regresa, naknade na drugu smjenu, naknade za dvokratni rad.....?? E, pa ima i to prilično velike jer:
- Ako radimo usporedbu sa realnim sektorom, kada firma loše posluje zahvaljujući menadžmentu ili općenito,ostaje bez priliva sredstava. Kada se to desi prva posljedica jest da radnici neće dobiti plaću ili će ju dobiti minimalno, naravno, bez nekih dodataka, ako su ih uopće i imali. A takva situacija će potrajati do konsolidacije ili do stečaja. A što poslije toga? Ništa, slijedi prijava burzi rada, novi posao vjerojatno nikad, obiteljska agonija....
- U istom slučaju, u državnoj tvrtki, instituciji, općenito javnom i državnom sektoru kod nedostatka sredstava uslijed lošeg poslovanja direktora, menadžera, Uprave ....dolazi do sanacije od strane Ministarstva financija, smjene rukovodećeg čovjeka koji, na žalost u dosadašnjoj praksi, dobiva milijunsku otpremninu za svoj kriminal a djelatnici i dalje dobivaju svoju plaću, božićnicu, regres, naknadu za drugu smjenu, dvokratni rad....
- Posljedice takvog slučaja financijski snose SVI porezni obveznici u Republici Hrvatskoj, bez iznimke. Posljedice loma u realnom sektoru snose zaposlenici tog poduzeća, obrta.....i nesretni dobavljači, ako se nisu uspjeli naplatiti.
- Dakle, razlika je očita i velika. Na štetu realnog sektora.
Međutim, da ne bi bilo zabune, jasno je da ne mogu svi raditi u realnom sektoru, ne mogu svi raditi niti u javnom i državnom sektoru. Gornji primjer je postavljen radikalno, u smislu pojašnjenja cijele situacije u kojoj se nalaze trenutni takmaci, Vlada RH i sindikati javnog i državnog sektora. Prikazuje prednosti i nedostatke.
Premijer je rekao da bi najsretniji bio da može dati plaću od 2000 eura. Dodao je, također, da su primanja kao božićnica, regres....uspomena iz boljih vremena. Za ovih dvije tisuća eura šteta. A izjava o uspomeni je ipak neprimjerena, provokativna. S druge strane, na žalost, očito istinita.
Kako god, pred nama su turbulentni dani i mjeseci. Vlada RH nema previše izbora. Guste Santini veli da ćemo imati MMF ako probleme ne riješimo sami. Uvjeren sam da nećemo trebati „zločesti" MMF. Također, uvjeren sam i da će Milanovićev tim uspješno riješiti ovu enigmu koja je slagana dvadeset godina.
Sindikalac Klaus kaže da je uočio da se svi mediji silom trude prikazati da radnici imaju silna prava i da je grijeh imati kolektivni ugovor. Mislim da griješi. Mediji silom hoće dograbiti senzacionalizam ( većina ) jer to prodaje novine. Santini je pak na pitanje o potencijalnom građanskom nezadovoljstvu rekao da ništa nije isključeno ali, smatra, ulica nikad ništa nije riješila.
Komplicirana i kompleksna je ova problematika. I neće se riješiti na sveopće zadovoljstvo. To je jednostavno nemoguće. Navest ću još jednu izjavu predsjednika Vlade, Milanovića: "Hrvatska Vlada je za model koja osigurava vidljiv i održiv rast i ne gura zemlju u dužničku krizu. Sad smo vidjeli da su mnoge države stale sa zaduživanjem, međutim rasta nema. Bez rasta nema investicija. Istovremeno, investitori traže financijsku stabilnost, dakle nulte ili minimalne deficite, ali onda nema rasta. Onda nisu ni time zadovoljni. To je zatvoreni krug. Moramo ga otvoriti", rekao je hrvatski premijer. Pokazao je i da zna priznati grešku ako ju napravi. To je dobro. Ne bi bilo dobro da često pogriješi.
Ova Vlada, na čelu sa Zoranom Milanovićem, dobila je potporu velike većine građana da provede radikalne promjene u Hrvatskoj opustošenoj kriminalom. I to treba i napraviti. Bez oklijevanja i gubljenja vremena, u svim područjima.
Ne smije se stati kod rješavanja kriminala u slučajevima poput Hrvatskih šuma gdje jedan „redikul" može dobivat 15 000 kuna za ništa i onda ga „kaznit" tako da prima 11 000. Takvome nije mjesto u državnoj firmi. Ako ga hoće netko privatno-nek izvoli. Ne smije se stati niti s sankcioniranjem u MORH-u gdje djelatne vojne osobe mogu dobivati mirovinu i plaću istovremeno. To je slučaj bez presedana koliko god se neki dušebrižnici zbog kažnjavanja takvih kočoperili i čudili.
Onda recimo, u interesu Republike Hrvatske neka riješi i „problem" kolektivnih ugovora sa javnim i državnim službama. Bez ustručavanja, čvrsto i odlučno. Onako kako je zamislio da će biti najbolje. Jer građani to očekuju. I zato su mu, između ostalog, dali glas.
