Godine 1992. Hrvatska je priznata kao neovisna, suverena država. Jedna od dvjestotinjak na planetu Zemlji. Bez obzira na ratna razaranja, neizbježne žrtve, činilo se da ovu malu zemlju čeka brzi napredak računajući s „vječnom" pripadnošću europskom društvu, civiliziranom okruženju. Prijatelj mog strica, čovjek iz Malih Zdenaca, imenjak, pričao mi je devedeset pete kako je na dan priznanja Hrvatske stao pred zrcalo i rekao „onom" liku s druge strane: Mato, Boga ti, ova država će biti nova Švicarska!
I nije bio jedini koji je tako mislio. Na žalost, već te devedeset pete promijenio je mišljenje. Što više, razočarao se. Veli, gledaj ti, Zdenka propala, mliječni gigant u regionalnim okvirima (nekad!), puno se pokralo, većina firmi u ovom kraju ne radi ili propada, negdje je krivo krenulo, nešto gadno ne valja... I bi u pravu čestiti moj imenjak. Nestao je veliki san o novoj Švicarskoj, blagostanju i prilici za sve.
Danas smo u 2012.godini. Republika Hrvatska i dalje je neovisna, suverena država. I dalje nema nove Švicarske na vidiku a kako stvari stoje neće je skoro ni biti. Gospodarstvo u nikad težoj situaciji, proizvodnja na izdisaju. Funkcionira javni i državni sektor ali, čini se, i on na kapaljku. Rezovi su pred vratima, neizbježni i, dakako, bolni. Bune se oni koji se u tim rezanjima smatraju oštećenima, s pravom ili ne. Novaca u proračunu nema. U pitanju su plaće u Ministarstvu unutarnjih poslova. Novaca u proračunu nema. U pitanju su plaće u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Novaca u proračunu nema.
No samo do prije desetak mjeseci takvih problema nije bilo. Vlada Jadranke Kosor to je jednostavno rješavala! Kako? Pa samo je poslala tadašnju ministricu Dalić ( koja je to naučila od Iveka Šukera ) vani po lovu ili prodala obveznice i eto novaca za sve. I onda nam je premijerka priopćila da je sve riješeno, novaca u proračunu ima. Ma slagala je, naravno. Novaca je imala još manje nego li prije posudbe jer nas je zadužila s kamatama. Njen model rješavanja problema svaki put nas je koštao dodatnih nekoliko milijardi kuna duga više.
Silni problemi, nagomilani u protekla dva desetljeća, danas su dodatno podgrijani iznimno visokim temperaturama u cijeloj Hrvatskoj popraćenim nedostatkom kiše koja rezultira golemim štetama na poljoprivrednim kompleksima, većim ili manjim. Poljoprivredna gospodarstva traže pomoć, župani su proglasili elementarnu nepogodu, očekuje se potez Vlade RH. „Traži se" ministar poljoprivrede, Tihomir Jakovina. Zašto? Pa da podmiri trošak šteta nastalih od suša, naravno. A ministar, iskren i pošten, kakav je bio i kod proljetnih prosvjeda mljekara, odgovara: novaca nema, tražit ćemo alternativno rješenje. Dovoljna iskra za upalit bombu nezadovoljnika. Poljoprivrednika, koji su oštećeni u ovoj suši, te oporbenih stranaka koje preko svojih igrača u poljoprivrednim udrugama forsiraju prosvjede i ulično rješavanje problema. (I ne kažem da je poljoprivrednicima lako, naprotiv. U ovoj, suverenoj državi, nebrojeno puta su prevareni ali i dio ih je objeručke prihvatio poticajna sredstva koja nikad nisu opravdali a kamoli vratili, te što šta drugo izmišljeno za „trgovanje").
Nije to čudno niti neuobičajeno. Poljoprivredne udruge su dvadeset godina svoje probleme rješavale izlaskom traktorima na ceste, blokadama važnih prometnica. I novac je, u pravilu sjedao na njihove račune. Sjetimo se samo bivšeg ministra Čobankovića koji je 2007. ( izbori, naravno) sve obećao a na kraju svake godine pokušao objasniti da novca nema pa onda uz Jacin blagoslov „kupio" mir do slijedeće situacije. Pregovarao je s poljoprivrednicima do iznemoglosti, nezaboravne su slike njegova znojenja tijekom tih duela, ali nikad nije ništa dogovorio osim što je proračun „probio" za, uvijek, novih par stotina milijuna kuna.
Smjer aktualnog ministra je uspravniji: novca trenutno nema, iznalaze se alternativna rješenja, cjelovita strategija poljoprivredne proizvodnje ali i poljoprivrednog ciklusa u cijelosti ne može se stvoriti preko noći, trebat će vrijeme (kojeg nema, jasno). Dubioza koju je ostavio Čobanković veća je od rečenih 400 milijuna kuna, čak duplo. Ni to nije sve. Još veći problem je što se dvadeset godina nije radilo na dugoročnom pripremanju kretanja u poljoprivredi, od bazne preko sekundarne proizvodnje do finala. I to je razumljivo kada znamo da je Kosor državu vodila od mjeseca do mjeseca, bez vizije i plana. Pitao sam bivšeg pomoćnika ministra poljoprivrede (tip iz Lukača) zašto ministarstvo nema dugoročniji plan potreba u poljoprivredi a on odgovori „da je to bilo u nekim prošlim vremenima ". On je ta vremena očito prespavao kad iz njih nije ništa naučio.
Suvišno je spominjati danas da će se rezati javna potrošnja, da će biti frke s nekim radnim mjestima u državnim tvrtkama koje su bile veliki proizvođači gubitaka. Najlakše bi bilo obećati im da će sve biti po starom. Međutim.....
.........u kratko, radi se o istini. A istina je često bolna, pogotovu ako dolazi nakon dugog perioda iluzija, hrvatski rečeno, laži. A današnja Vlada je u situaciji da mora govoriti istinu, iluziju ne može stvarati, ne isplati se-ne smije. Jer za iluziju treba imati novaca, a u proračunu RH novaca nema. Nema ga, između ostalog, jer neuredni obveznici godinama svoje obveze prema državi nisu podmirivali. Očito su im neki „mentori" savjetovali da ne moraju. Danas su isti na „ Linićevom stupu srama „ uz negodovanje onih koji su na njoj ali, što je važnije, uz odobravanje najvećeg dijela građana.
Najveća očekivanja su od premijera Milanovića. Očekivanja građana 2011., u jesen, bila su ogromna, često megalomanska. Nije čudno, velikom broju građana i sama životna egzistencija je upitna. Oni nemaju vremena, strpljenja još manje. Upravo zato su i razočaranja još veća. Ekipa kojom dirigira Milanović je raznolika. Ima dosta iskusnih, sklonih ziheraštvu. Ima i novih, sa puno energije koji bi sve odmah, bez oklijevanja. Ima i onih kojima je najvažnije samo da ih se zove „prvi". A birači su nekog drugog izabrali da bude prvi. Milanovića. I zato je na njemu velika odgovornost i posao. Da razigra ekipu koju je sam izabrao za ovu tešku utakmicu. Naravno, mora se znati tko je prvi. A ne „prvi".
Uvjeren sam da će krenuti na bolje. Jer u zadnjih osam godina bilo je da gore ne može. Smeće pod tepihom je preveliko, mora se počistit. Istovremeno, mora se ići naprijed kao da smeća nema. E, to nije jednostavno. Korisnika proračuna ima jako puno. S druge strane. novca ima premalo. Dakle, istina je, morat će se rezat. I bit će bolno. I istina i rezovi.
Jer, istina je - rijeka duboka. Porez moraš platit, pjevao za novce ili ne pjevao za te iste novce.
