Tema od iznimnog interesa za jedan dio medija na nacionalnoj razini je prestanak prerade šećerne repe u Tvornici šećera Viro Virovitica u, do jučer, najslađoj hrvatskoj županiji. Grad klompi i šećera ostaje bez ovog slatkog proizvoda koji je konzumiran diljem Hrvatske i brojnih europskih zemalja.
Bez obzira na interes i brigu onih koji su ostali bez posla, njih 120 ako je suditi po informacijama, za priče koje se mogu čuti u opustjeloj Virovitici ( zbog COVID 19) cijela priča bi se mogla staviti u jednu rečenicu: Tvornica šećera VIRO privatno je vlasništvo i briga njenog vlasnika.
Razumljivo je razočaranje tih 120 obitelji koje su u ovim teškim vremenima ostale bez prihoda ali i sve ono što je za ovu županiju značila ova Tvornica. Razumljive su i suze koje se mogu vidjeti ali to su suze koje kasne skoro 20 godina. Naime, prije tog vremena tvornica je dobila vlasnika. Država se kroz stečaj riješila gubitaša i tu prestaje javni utjecaj na ovu tvrtku. Grubo će zvučati usporedba ali to vam izgleda otprilike ovako: kupili ste štrucu kruha u pekari i s njom možete napraviti što vam se prohtije. Možete ju narezati na tanke šnite, možete na debele, možete ju rastrgati na veće komade. Možete ju u konačnici baciti u kontejner, što nije rijedak slučaj u današnje vrijeme. Vaš kruh, kupili ste ga, možete s njim što hoćete. Opravdano pitanje je koliko je to moralno, kakva će percepcija sugrađana biti prema takvom činu. Ali kruh je vaš, činite s njim što hoćete. Na žalost tako je i s Tvornicom šećera, što god mi mislili o tome, privatno je vlasništvo, gazda može s njom što god želi. A to znači da će se stotine, sada već bivših, kooperanata hitno morati prebaciti na alternativne proizvodnje za koje nisu spremni.
E sad, radi se o nekim pitanjima koja su neizbježna kada se radi o strateškim industrijama a šećer u Virovitici je to bio od 1976. godine, kada je počela izgradnja tvornice. Koliko je u cijeloj situaciji mogla pomoći lokalna gradska politika, županijska? Danas, mislim, ne može nikako. Mogla je prije nekoliko godina kada je Viro preselio upravu u Zagreb. Već tada moglo se naslutiti da stvari izmiču iz ruku, barem što se tiče lokalpatriotskih pozicija. Obećati danas da će se pomoći sa više razine, subvencioniranjem ili čime već ne, s ciljem povećanja primarne proizvodnje je neozbiljno jer niti u jednoj grani poljoprivrede ovih 30 godina se u tom obećanju nije uspjelo.
Vlada RH mogla je narediti proizvodnju šećera jer se nalazimo u izvanrednoj situaciji, kao što je naredila proizvodnju alkohola istoj toj grupaciji HIŠ. Kada bi to bio strateški proizvod. Ali,uvoz funkcionira odlično pa nema razloga za takav potez, unatoč lažnom vapaju za hrvatskim proizvodom, pogotovu u vrijeme krize.
Bez nužnih reformskih rezova, koje ova nesposobna Plenkovićeva ekipa neće nikad provesti ( uvjeren sam da SDP-ova hoće iza bliskih izbora) i bez jasne, dugoročne i temeljite strategije poljoprivredne proizvodnje nema spasa hrvatskom selu, prehrambenoj industriji ( koja egzistira na uvozu strateških kultura ) pa tako neće biti izgleda ni za proizvodnju šećera u Virovitičkoj slatkoj tvornici. Jer, činjenica je, i kada bi se smjelo zabraniti uvoz Hrvatska u roku 7 do 15 dana ostaje bez hrane!!
Na kraju, u 30 godina uništili smo sve što je nešto značilo u Hrvatskoj, u našoj županiji i Virovitici. Pa što znači jedna šećerana manje ili više. Gaj, Eurovoće, Poljopromet, PG Lukač, Poljoprivreda Gradina, Poljoprivreda Suhopolje, Opeco, Uzor, Ukus, Virovitičanka….
Ostaje gorka tajna što je sudbina slatke tvornice nakon gorkog okusa koji još prisutan nakon nestalih gradskih milijuna, jednog nesretno ugašenog života i desetaka spomenutih i još više nespomenutih, ugašenih nekad uspješnih poduzeća u kojima su radile tisuće Virovitičana.
Mate Vukušić
Predsjednik Županijske organizacije
SDP Virovitičko-podravske županije
