U francusku je umjetnost apsurd uklesan kao jedan od ključnih dijelova artističke slobode. Svjedoči o tome veliki Albert Camus kad u svojim zapisima utvrđuje: „Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo je tu ono što ne trebamo zaboraviti. Upravo je tu ono čega se trebamo čvrsto držati je sve posljedice jednoga života mogu odatle proisteći. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja nužno mora završiti sa svom logikom za koju je život sposoban.“ Camus kao da je prilikom izricanja ovakve snažne misli čitao drame svog sunarodnjaka, devetnaestostoljetnoga komediografa Georgesa Feydeaua čiji je tekst „Gospođina majka je preminula“ osvanuo na daskama Kazališta Virovitica. Naime, u petak, 9. srpnja, u Virovitici je održana svečana premijera navedenoga komada, dan kasnije igrana je i premijera, čime je ujedno kraju došao i ovogodišnji Virkas.
Ovu jednočinku (originalno praizvedenu 15. studenoga 1908. godine u Comedie-Royale) režirala je mlada redateljica Lea Anastazija Fleger, koju je virovitička publika upoznala u predstavi „Seksi rublje“. Iako je istoimenu predstavu – kao studentski projekt – redateljica publici predstavila već 2014. godine i njome ostvarila Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, nova dramatizacija donijela je i svježije ideje. Fleger i u ovoj predstavi (kao i u Seksi rublju) zadržava naglasak na liku okupanu svjetlom i toplim bojama te dinamičnom dijalogu, no u originalni Feydeauov tekst nadopunjuje se aktualnim dodatcima (Lucien je zaposlen u jednom trgovačkom lancu, spominje se ime pape Franje i sl.). Zadržavaju se francuska onomastika (vidljiva u imenima likova) te mjesto radnje, kao i originalna radnja (netradicionalan odnos dvoje supružnika).
U predstavi je zaigralo četvero virovitičkih glumaca. Sara Lustig vješto igra žustru i karakterno snažnu, a jezikom oštru Yvonne, ženu koja do četiri sata ujutro čeka povratak svoga raspuštenog i razmaženog supruga Luciena (Goran Vučko) koji se vraća iz noćnoga provoda. Yvonne i Lucien vrlo su različiti, a opet izuzetno slični i prepirkama te nadmudrivanju skloni likovi. Ovi supružnici svoje fokuse postavljaju na različite stvari (i gotovo je teško pomisliti da bi navedeni dvojac mogao imati zajedničkih tema za razgovor) pa je Yvonne opsjednuta čistoćom svog ljubljenoga parketa, a njezin razmetni suprug, svu svoju pažnju posvećuje sanjarenjima – vlastiti bicikl naziva Bukefalom (imenom konja makedonskog vladara Aleksandra Velikog), odjeven u odijelo Luja XIV. sebe oholo želi gledati kao Kralja Sunce i pokušava biti dijelom Društva likovnih umjetnika, maštajući o slikama božice mora Amfitrite. Sa svojom strogom suprugom pronalazi se u čestim prepucavanjima o životu, njezinim grudima i grđenju posluge koja u predstavi igra pandan uzvišenoj gospodi.
Mjesto služavke Annete izuzetno uspješno zauzela je Vlasta Golub. Ona utjelovljuje jednostavnu ženu iz naroda, prostodušnu i naivnu pomagačicu naoko „pećinskoga“ karaktera koja često ponavlja riječi svoje poslodavke. U originalnom Feydeauovom tekstu Annete je osoba s govornom manom, možda i osoba smanjenih intelektualnih sposobnosti, no u predstavi je prikazana znatno snažnije i samosvjesnije.
Osim navedenoga trojca, nervoznog batlera Josepha zaigrao je Goran Koši kojemu je pripala čast da „proglasi gospođu majku mrtvom“, dakako, u duhu pravoga batlera – uz pokoji naglašeni galicizam. Mada je riječ o posluzi, često se upravo od njih očekuje vraćanje bogatih gazda k razumu (što bi se doduše dogodilo u klasičnim komedijama zabune), no ovdje je riječ tek o želji da se izazove smijeh publike bez pretjerane didaktične uloge (ili pouke uopće).
Predstava je izuzetno dinamična i, kako glumci preskaču dijelove scenografije te veoma aktivno borave na sceni, zahtijeva veliku tjelesnu posvećenost. S obzirom na količinu gestikulacije, ovaj teatar apsurda koji Faydeau nasljeduje od „kralja vodvilja“ Eugenea Labichea, čak i velikoga Molierea, povremeno podsjeća i na kakav animirani film u kojemu se prenaglašavaju pokreti likova (poput japanskih anima). Ova lakonoga i šarena predstava ispunjena je duhovitim, no pretjerano farsičnim dijalozima, prošarana bučnim komičnim kupletima – šaljivim (doduše, dijaloškim) prizorima lišenima popularne glazbe, čime se djelomično ostvaruje ideja vodvilja, a u potpunosti ideja teatra apsurda.
