Banner
Obilna kiša poplavila županjske ulice i prodrla u pojedine obiteljske kuće
Nevrijeme poharalo poljoprivredne kuture na istoku Vukovarsko-srijemske županije
Pripadnica Oružanih snaga RH smrtno stradala izvan službe
Horvat: Fond bi trebao biti generator paljenja motora bagera
Prijatelji životinja: Pripazite gdje ostavljate životinje na čuvanje
Još dvije braniteljske udruge osudile istup Vučemilovića i podržale Medveda
Plenković ponovno pozvao građane na cijepljenje

  Virkas

Marina Mađarević o Gavellinom Višnjiku: Izuzetno scenični prikaz Čehovljeve drame prepun prekrasnih kadrova i efektnih dramskih rješenja

  Marina Mađarević           16.06.2021.         698 pogleda
Marina Mađarević o Gavellinom Višnjiku: Izuzetno scenični prikaz Čehovljeve drame prepun prekrasnih kadrova i efektnih dramskih rješenja

Da, mi smo zaostali barem dvjesto godina za vremenom. Ništa još nismo postigli; nismo se odlučili kakav ćemo stav zauzeti prema prošlosti; samo filozofiramo, tužimo se na dosadu ili pijemo votku. Tako je jasno da ćemo, prije no što budemo mogli živjeti u sadašnjosti, prvo morati iskupiti prošlost i osloboditi je se. A možemo se iskupiti samo patnjom, samo upornim, neprestanim naporom. Rečenice su to koje je prije 118 godina u svojoj četveročinki „Višnjik“ zapisao ruski književnik Anton Pavlovič Čehov, iznoseći u riječima likova stav o čovječanstvu koje mora okajati vlastite grijehe i otpustiti dokon te besmislen život.

Takav mračan stav Čehov je smatrao lakim promišljanjem za zabavljanje publike, nikako tragičnim ili pesimističnim. Štoviše, inzistirao je na činjenici da je riječ o farsi ili čak komediji, no njegov sunarodnjak, teatrolog Konstantin Sergejevič Stanislavski koji je prvi postavio ovaj komad na kazališne daske, u pismu upućenom autoru tvrdi: „(…) to je tragedija, ma kakav Vi izlaz u bolji život otvarali u posljednjem činu… Plakao sam kao žena. Htio sam, ali se nisam mogao suzdržati. Čujem kako Vi kažete: 'Dopustite mi, ali to je ipak farsa…' Ne, za običnog čovjeka to je tragedija.“

Upravo je ovaj komad (naznačimo ga – nepristrano – kao tragičnu dramu s farsičnim elementima), u realizaciji Gradskoga dramskoga kazališta „Gavella“ iz Zagreba te Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, otvorio 16. Virovitičke kazališne susrete (VIRKAS).

Virovitičani su se pritom rado prisjetili i prvoga VIRKAS-a iz 2005. godine na kojemu su Blanka Bart (Ljubov Andrejevna), Goran Koši (Lopahin), Draško Zidar (Epihodov), Helena Minić (Anja), Jelena Perčin (Varja), Mijo Pavelko (Gajev), Snježana Lančić (Charlota Ivanovna), Igor Golub (Simeonov-Piščik), Antun Vrbenski (Firs), Vlasta Golub (Dunjaša), Filip Juričić (Jaša) i Hrvoje Klobučar (Trofimov), u režiji Dražena Ferenčine i dramaturgiji Jasena Boke, uprizorili istu dramu, no bio je to jedan tradicionalni „Višnjik“, izuzetno dojmljiv i uspješan – što dokazuje i dugotrajno sjećanje na ovu predstavu.

Nova inačica Višnjika također je nastala u režiji Dražena Ferenčine, a za dramaturgiju je ovoga puta zaslužan Dubravko Mihanović. Ono što gledatelj već na početku može zaključiti jest činjenica da je riječ o izuzetno sceničnom prikazu Čehovljeve drame (prepunom prekrasnih kadrova) koji, uz pomoć efektnih dramskih rješenja (poput letećeg balona u obliku srca koji vizualizira psihološku karakterizaciju lika, sa stropa bačenoga jastuka koji predstavlja ulov, udarca sjekire koji predstavlja san…) i velikoga broja glumaca (naime, na sceni se izmjenjuje trinaest scenskih likova: 12 glumaca i jedan prekrasni bijeli hrt) donosi dramsku svježinu.

U predstavi igraju Sandra Lončarić (Ljubov Andrejevna), Antonia Mrkonjić (Anja), Anja Đurinović Rakočević (Varja), Antonija Pintarić (Dunjaša), Miroslav Čabraja (Gajev), Ivan Ćaćić (Lopahin), Ivan Grčić (Trofimov), Duško Modrinić (Simeonov-Piščik), Antonija Stanišić Šperanda (Charlota Ivanovna), Enes Vejzović (Epihodov), Davor Panić (Firs) i Aljoša Čepl (Jaša).

Treba izdvojiti sjajnu izvedbu Antonije Mrkonjić, koja i glasom i pojavom dočarava mladu sedamnaestogodišnju djevojku, neiskvarenu, a ipak dovoljno dotaknutu bolima svoje obitelji, zatim Miroslava Čabraju, čiji Gajev apsolutno odgovara ideji Čehovljeva Gajeva (pogubljenog pedesetogodišnjeg dječačića, skrivenoga iza šali, dosjetki i usiljenoga smijeha, o čijem životu uglavnom brinu drugi, a koji u padu višnjika zapravo pronalazi svoj uzlet i onaj „nov život“ o kojemu se učestalo govori u komadu) te Davora Panića, koji vrlo uvjerljivo utjelovljuje osamdesetsedmogodišnjega slugu odgajanoga na sasvim drugim temeljima od onih koje nosi dah suvremenoga vremena (poseban doprinos Panićevu Firsu pridaje i medicinska maska na licu kojom se dodatno naglašava generacijska razdvojenost, mladenačka lakomislenost koja ne odgovara Firsovim ukorijenjenim stavovima i poštivanju pravila).

Svakako treba pohvaliti i glazbu Igora Valerija i scenski pokret za koji je zaslužna Maja Huber, sastavnicama predstave koje su uvelike pridonijele ukupnom dojmu. U svakom slučaju, lijepo je vidjeti ovako veliku i raznoliku skupinu glumaca na sceni, uz ogromno poštovanje prema onima koji su spojili dvije naoko različite kazališne scene – osječku i zagrebačku – i učinili da „Agram i Essek“ dišu kao jedno.

Za razliku od Višnjika koji je u Virovitici igran prije šesnaest godina, a čija je okosnica bila usmjerena na snagu i kompleksnost obitelji te međuljudskih odnosa (osobito na neostvaren ljubavni odnos Varje i Lopahina, a zatim na majčinsku patnju Ljubove Andrejevne), nova dramatizacija donosi nestabilnu senzualnost koja nam ne dopušta da shvatimo u čijem odnosu postoji prisnost (naglašava se Lopahinova čežnja za Ljubovom, ali i ona u konačnici iščezava zamijenjena materijalnim ostvarenjem, parodizira se tjelesnost i lakomislenost služavke, a sami odnosi među likovima ostaju poprilično nerazjašnjeni – metaforički rečeno, likovi su grane (višanja) na vjetru koje lelujaju svojim smjerom) i na suvremen način promišlja o Čehovljevim ljudima spomenutima na početku ovoga teksta, ljudima koji samo filozofiraju, sanjare i odbijaju uložiti napor u svoj život.

Na jednak način Ljubov ne želi uložiti u nov život, već (zakopana u lijepe uspomene iz vlastitoga djetinjstva i tužno sjećanje na izgubljenoga sina) odlučuje da je stvaran svijet neće dotaknuti. Ona se ne želi prepustiti mijenama vremena u nadi da se one neće dogoditi ako ne povjeruje u njih. Isto čini i njezin brat Gajev koji odbija odrasti, za razliku od Lopahina koji svim snagama svoj mir pokušava pronaći u nadmoći, uspinjanju na društvenoj ljestvici, „gazdovanju“.

U središtu ovoga Višnjika jest bijeg od onoga što netko jest (ili bi trebao biti). Likovi kao da se konstantno bore s vlastitom slikom: bježe od ljudskosti, ljubavi, neiskrivljene ljepote, snova, vremena, promjena, vlastita podrijetla, prolaznosti… Istovremeno, čini se kao da upravo za tim od čega bježe, najviše čeznu. Razmislimo li bolje, Čehovljevi likovi ujedno su i odraz današnjega čovjeka te potvrda njegove rečenice: „I za tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati: 'Ah, teško je živjeti' – i u isti mah, isto kao i sada, bojat će se i neće htjeti umrijeti.“

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas