Marina Mađarević o Alabami Kazališta Virovitica: Gotovo je, utjeho moja izmučena

Nakon točno 11 godina od zagrebačke premijere u Gavelli, a sada u tjednu Međunarodnoga dana ružičastih majica (osobito značajnog za tematiku kojom predstava odiše) u virovitičkom kazalištu odigrana je premijera predstave „Alabama“, nastale u režiji Darija Harjačeka (koji pred virovitičku publiku donosi dašak zagrebačkoga teatra), proizišle iz pera književnika, novinara i kazališno-književnoga kritičara Davora Špišića. Riječ je o izuzetno snažnoj drami koja u sat i pol, koliko traje, propituje etiku, moral, zdrav razum, vjeru, obitelj i sam život općenito. Poigrava se pritom i ponekim socijalnim grijesima i anomalijama današnjega svijeta opterećenoga teretom življenja; metom pritom postaju ekonomske migracije, osjećaj nepripadnosti i istančan osjećaj za monotone i sivo mizerne živote „malih ljudi“. Usudit će se pritom ovaj komad rastaviti gledatelja na proste faktore, ali će ga jednako tako pokušati ponovno učvrstiti u njegovim temeljima, gradeći njegovu perspektivu od nade i povjerenja u čovječji nadljudski znamen: čaroban dar oprosta.

Predstava započinje glazbom Kurta Weilla, kojom je 1927. godine ovjenčao engleski prijevod stihova Bertolta Brechta. Glazbeni broj koji u predstavi „taji“ same stihove (riječi koje zazivaju mjesec nad Alabamom, tužno se rastajući od njega, ali i od „dobre stare majke“, spas pronalazeći u čaši viskija) i iznosi golu melodiju može se povezati s nazivom skladbe. Neki je nazivaju „Alabama song“, drugi je pak poznaju pod nazivima „Whiskey bar“, „Moon of Alabama“ ili „Moon over Alabama“, ali jedno je sigurno: ova samozatajna skladba s početka svjedoči nam o ključnim motivima predstave – američkoj Alabami, mjestu strašnoga zločina, te boci viskija u čijoj se utrobi skriva pepeo počinitelja zločina, pomalo ironično utapajući strašan zločin u boci viskija, s nadom da će isti prestati manje peći kad ga se postavi na ranu.

Predstava je okupila sedmero sjajnih glumaca koji su u svoje likove udahnuli jednostavnost i skromnost, prave vrijednosti koje je ovaj komad u danom trenu iziskivao, a zahvaljujući nepretencioznoj i beskrajno emotivnoj glumi do izražaja je još jednom došao izuzetan talent virovitičkoga ansambla kojim se iznova potvrdila činjenica da su naši glumci građeni od ljudskosti, ljubavi, mimeze i zahvalnosti. Pod kvalitetnim svjetlima virovitičkoga kazališta, na sceni koja je odisala prizorom na kakav bismo mogli naići u kakvom gradskom predgrađu (kuća bez fasade, dvorišna slavina i sudoper, drveni rasvjetni stup, dvorište zatrpano raznoraznim smećem i jedna zelena kanta za otpad, prigodno Florina, kao simpatičan hommage gradu u kojemu je predstava nastala, a ujedno i poveznica sa sadržajem koji nam osvještava koliko je kazalište sklono malom čovjeku), igrala se „Alabama“. O, itekako se igrala!

Nositeljicom predstave mogla bi se nazvati čarobna Blanka Bart koja je svojom ulogom majke Ruže u sjećanje prizvala Paquetov tekst „2:14“, koji je u Raponjinoj režiji Bart također pretvorio u ženu čiji se sin lišava života, no ta majka bila je „lebdeći lik“, žena u oblacima. Za razliku od nje, Ruža je lik koji čvrsto stoji na zemlji, jednostavna je domaćica u svilenoj trenirki i kroksama čiji je zadatak mariti previše, ali svoju zabrinutost ne rasipa neracionalno. Praktična je to žena koja za „više ciljeve“ teška srca žrtvuje i vlastitoga ljubimca, pijetla Pericu. I hrabra je to žena jer deset godina živi s ogromnim teretom i željom da svom jedincu podari nužno potreban mir na onom svijetu. Osim već poslovično znane emocije kojom Bart u svojim ulogama dotiče ravno u srce, lik Ruže svoju karakterizaciju ostvaruje pokretima, uzdasima, zamišljenim pogledima ranjene majke koja osobito pogađa u sceni u kojoj Bart svom preminulom sinu izgovara: „Gotovo je, utjeho moja izmučena.“ U trenutku u kojemu na rukama drži mrtvo tijelo svog sina Gorana (igra ga Goran Vučko) Bart pred oči priziva čudesnu pasijsku scenu Michelangelove Pietae, potvrđujući svijetu nevjernom koliko snažna može biti ljubav jedne majke. Spomenuti Vučko na izuzetno jeziv, ali i izuzetno uvjerljiv način prikazuje duh povrijeđenog i izgubljenog sedamnaestogodišnjeg dječarca koji uludo poklanja život smrti, vođen iracionalnim adolescentskim bijesom i ugnjetavan čizmom društvene nepravde.

Iako je naglašeno da sve čini zbog nesretne ljubavi i tek natuknute informacije kako je u Americi morao napustiti školu zbog loše obiteljske financijske situacije, motiv za Goranov zločin ne biva jasnije prikazan – ni djevojka Becky ni želja za školovanjem ne mogu se snažnije doživjeti, kao ni pomisao na to da će balkanske pridošlice biti podcijenjene u Alabami (s obzirom na dugogodišnju goruću netoleranciju upućenu afroameričkom i meksičkom stanovništvu, teško je pomisliti da bi multi-kulti Amerika toliko brinula o drugim manjinama koje su se u nju doselile).

Manjak „dotepenačke“ slobode ipak se osjeća. Već na samom početku, praćen iritantnom i mračnom glazbom (koju bi bilo dobro zamijeniti kakvom mračnom južnjačkom zamjenom), pod zastavom Alabame (crveni križić na bijeloj podlozi), Goran radi sklekove u bijeloj potkošulji, neodoljivo podsjećajući na atmosferu filma „American History X“. Njegov mladenački bunt i nezadovoljstvo vladaju jednakim intenzitetom, uz povremene ljuće i frustrirane ispade kojima traži oprost. Vučko vrlo vješto, mudro i lakonogo barata scenom, skačući sa zgrade, bacajući se, klizeći, vješajući se na žice i mašući pištoljem, a impresivna je dvostruka uloga svečanoga bijeloga stolnjaka koji u jednom trenutku biva sudionik slavljenja života i zaručničkoga ručka, a već u drugom trenutku zazorno simbolizira Goranov smrtni pokrov.

Uz Bart i Vučka, predstavu su začinili i virovitički kazališni veterani Mijo Pavelko i Draško Zidar te vrhunski Goran Koši. Pavelko se pojavljuje u ulozi nezainteresiranoga Vinka, oca koji izlaz iz svoje neizbježne svakodnevice pronalazi u bijegu u noćne smjene i druženjima s kolegom Grgom (Pavelko će s vremena na vrijeme Vinkovom mimikom toliko snažno zavladati scenom te će gledatelj pomisliti da i on sam čuje glas preminuloga sina). Zidarovo ostvarenje komunalnog redara prikazalo je autentičnoga „malog čovjeka“ na kakva bismo naišli prošećemo li našom dragom varoši. On je čovjek od naroda, pričljivi brko kojega zanimaju uvoz luka i zdravstvo na koljenima, ali ujedno i izuzetno produhovljen čovjek koji Ruži i Vinku, prilikom njihova pokušaja pokapanja Goranova tijela, postavlja pitanje: „Nije vas Boga strah?“

Za razliku od Zidarova komunalca, Koši prikazuje bogataša, „gazdina sina“ Slavena kojemu su jasne samo poduzetničke ideje i valute, čak i one kojima bi mogao obrojčiti ljude. Slavenov zaručnički prsten sanja Marina, Vinkova i Ružina kći, u čiju je kožu uskočila mlada glumica Monika Lanšćak, prikazavši pritom cjelovit splet emocija, od boli, mržnje, ljutnje, straha do ljubavi i opraštanja. Marina počesto djeluje nepristojno, bezobzirno i neurotično, ali u srži svega riječ je o djevojci koja iznad svega žeđa za majčinom ljubavlju. Budući da je komad prepun biblijskih konotacija (od „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ do propitivanja grijeha i iskupljenja), možemo povjerovati i u to da je Ružin i Marinin odnos nalik Prispodobi o izgubljenoj ovci; dok Ruža što uspješnije glumi pastira koji svoju izgubljenu ovcu, svoga sina, pokušava vratiti u zajednicu, Marina nemoćno priželjkuje Ružin pogled, zagrljaj i glas koji je neće greškom zazvati „sine“.

S obzirom na to da je tekst započeo jednom majkom, red je da se majkom i završi. Drugu iznimnu „Majku Hrabrost“, Amerikanku Amandu, igra izvrsna Snježana Lančić. Riječ je liku koji tijekom pucnjave u trgovačkom centru ostaje bez svoje kćeri Sammy. Uslijed zanimljive komunikacije i domišljata redateljskog rješenja u kojemu engleski jezik postaje hrvatski jezik s nestandardnom sintaksom, dvije majke (Ruža i Amanda) pronalaze svoj smiraj u shvaćanju da su obje doživjele jednak poraz kad su ostale bez djece – kao da su im srca iščupana.

Na tragu antičkih drama, „Alabama“ završava oprostom i snažnom katarzom koja pruža vjeru i nadu svima koji besciljno svijetom kroče s užarenim kamenom mržnje, tuge ili bijesa u rukama. Podsjeća nas na to koliko smo krvavi ispod kože te kako prečesto zaboravljamo na to da je život tu i sada – u našim pogreškama, u našim manama, mislima i postupcima, svemu onomu što nas formira, ali ne i onomu što nas konačno definira.