Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Književnost

Marina Mađarević: Djeci trebamo ponuditi kvalitetne i poučne sadržaje u svim medijima

  Sandra Pocrnić Mlakar           04.01.2022.         2382 pogleda
Marina Mađarević: Djeci trebamo ponuditi kvalitetne i poučne sadržaje u svim medijima

Nakon romana „Noć knjige“, drugi roman za mlade Marine Mađarević, Zašto sveti Lovro plače, suočava mladu publiku sa životnim gubicima, nepravdama, ali i uči ih požrtvovnosti, prijateljstvu i važnosti uspomena. Marina Mađarević je kroatistica koja radi u osnovnoj školi. Među učenicima poznata je kao nastavnica koja priprema grupe za Lidrano i potiče samostalno pismeno izražavanje, dok je odrasli Virovitičani poznaju kao marljivu recenzenticu romana i poezije, koja svoje recenzije objavljuje na Virovitica.netu te na web časopisu Kvaka.

U svom novom romanu Marina Mađarević u formi dnevnika predstavlja djevojčicu Anu koja uz prijatelja Josipa širi interese i upoznaje glazbu, zvijezde i životnu hrabrost. Rastavu roditelja i stresno preseljenje Ana će lakše prebroditi uz prijateljsku podršku, a kada druženje prekida Josipova bolest, Ana spoznaje koliko je ozbiljni i zamišljeni Josip proširio njezino shvaćanje svijeta.

S Marinom Mađarević razgovaramo o njezinom novom romanu koji je izišao u izdanju Ogranka matice hrvatske Virovitica, o inspiraciji za roman, osjetljivim godinama, funkciji dječje literature i o tinejdžerskoj publici.

Roman za mlade „Zašto sveti Lovro plače“ pisan je u obliku dnevnika. Kako ste odabrali ovu formu?
-
Roman dnevničkoga oblika odabrala sam radi privlačenja mlađe čitateljske publike knjizi. Naime, prva stvar koja današnju djecu zanima kad prime knjigu u ruke jest broj njezinih stranica koje odmah preračunavaju u sate i minute koji će im biti potrebni za čitanje. Generacije su se promijenile. Čitanje je danas, u društvu digitalnih alata i društvenih mreža, na začelju učeničkih prioriteta. Kraće tekstualne forme, osobito kad su začinjene mladima bliskim jezikom i temama, privući će knjizi (tiskovini koju mi stariji uporno viteški branimo)čitatelje u nastanku, ohrabriti i djecu koja nailaze na poteškoće u čitanju. Ovakvi jednostavniji romani zapravo su priprema za neke buduće i veće čitateljske zalogaje.

Roman za mlade „Zašto sveti Lovro plače“ pisan je u obliku dnevnika dvanaestogodišnjakinje tijekom godine dana, u kojoj postaje trinaestogodišnjakinja. Što Vas je potaknulo da napišete na roman o tom važnom razdoblju?
- Prijelaz iz dvanaeste godine u trinaestu godinu svojevrsna je prešutna inicijacija u kojoj djevojčice i dječaci postaju djevojke i mladići. Prisjetimo li se svojih dana, znat ćemo da je riječ o nimalo lakom razdoblju. Neki dan mi je jedan moj učenik, koji se trenutno nalazi u navedenoj fazi, rekao: „Razrednice, pubertet treba zakonom zabraniti.“ Marina iz 2002. godine u potpunosti bi se s njim složila. Razdoblje je to zbunjenosti, vršnjačkog nasilja, velikih emocija (od ljutnje do tuge zbog neprihvaćenosti među vršnjacima), školskih problema i početaka oblikovanja identiteta. Moj roman je ovdje da djeci pokaže kako treba progovarati o problemima, biti hrabar, biti prijatelj i poticati zajedništvo. Kao i među zvijezdama: zvjezdano nebo potpuno je tek kada sve zvijezde na njemu sjaje. Bez zvjezdanog zajedništva, ne bi bilo ni ljepote koju nam noćno nebo pruža.

Knjiga je predstavljena u Gradskoj knjižnici i čitaonici 6. prosinca 2021.

Djevojčica Ana ima dvije simpatije – zgodnog Luku u kojeg je zaljubljena i prijatelja Josipa koji sluša Mjesečevu sonatu i poznaje zviježđa. Tko su uzori za likove u romanu?

Roman je nastao krajem 2018., početkom 2019. godine, ali je ležao u ladici, čekao svoje vrijeme. Svojevrsna je to posveta mom pokojnom stricu Josipu i prijateljici iz osnovnoškolskih dana Marini Kosi. S velikom tugom o njima moram govoriti u perfektu jer, nažalost, više nisu s nama, ali ovi sjajni ljudi i borci – vjerujem – žive u svim silnim zvijezdama nad nama. Moja dužnost bila je sačuvati ih u romanu. To čine prijatelji.

Što se tiče Luke, sigurna sam da je svaka djevojčica u petom osnovne imala svojega Luku, tu neku prvu simpatiju kojoj će se, godinama nakon petoga razreda, od srca smijati.

Nasilje u školi, rastava roditelja, životni gubici –to su lekcije koje savladava pravdoljubiva Ana u godini koju opisuje u dnevniku. Do kraja romana njezin dnevnik od zaigranog postaje sve ozbiljniji. Kako dječja literatura može pomoći mladima u odrastanju i razvijanju empatije i etičkih principa? Što je za to potrebno?
-
Ono što sam naučila u radu s djecom i mladima – djecu treba slušati. Istina, iskušavat će granice, iskazivati bunt, pogrešno interpretirati situacije. Takvi smo i sami bili i da nam nije bilo naših roditelja s nogama na zemlji, bilo bi problema. Ipak, mladi često u svojim pitanjimaneće naći podršku ili jeneće željeti naći u „zastarjelim“ rješenjima svojih roditelja i učitelja, stoga su knjige idealan medij za oblikovanje njihovih stavova. U knjigama mladi mogu ući u svijet problema svojih vršnjaka, prepoznati načine na koje se nositi s problemima, shvatiti što treba činiti, a što ne činiti… Ma mudra su djeca, ali i mi odrasli trebamo biti dovoljno mudri pa im ponuditi kvalitetne i moralne sadržaje koji će biti didaktični, ne samo zabavni. Ova odgovornost leži i na drugim medijima koji svoju važnu ulogu često zanemaruju (televizijski program, društvene mreže, filmovi, serije, glazbeni spotovi…).

Knjiga je pisana prije epidemije, pa se u njoj ne spominju traume djece izložene svakodnevnoj anksioznosti zbog epidemije i brojanja mrtvih i oboljelih. Prema Vašem pedagoškom iskustvu, kako je na školarce utjecala epidemija?
-
Na samom početku ove pandemije i „novog normalnog“ djeca su bila pod velikim stresom jer su smo se svi zatekli u sasvim novoj i neproživljenoj situaciji. Baš kao što ste i sami rekli, redovito su pratili brojke, zdravstveno stanje u državi i inozemstvu, a umjesto razgovora o najdražim pjesmama i simpatijama, sve su češće njihov rječnik obilježavale riječi „korona“, „stožer“ i „cijepljenje“. Osim nastave na daljinu, djeca su bila izložena manjku druženja s vršnjacima i rođacima, osamljenosti, izolacijama i samoizolacijama. Dane su im maske, dezinfekcijska sredstva, oduzeti izleti i natjecanja. Neki su izgubili članove obitelji. Poprilično velika zbivanja za djecu. Ipak, u ključnom su trenutku pokazali koliko su hrabri, strpljivi i fleksibilni. Mislim da u tome leži njihova pobjeda, a svakako i poneka priča koju će pričati svojoj unučadi.

„Zašto sveti Lovro plače“ drugi je Vaš roman za tinejdžere nakon romana „Noć knjige“. Zašto se obraćate tinejdžerima? Jesu li tinejdžeri zahvalna publika?
-
Tinejdžeri su osjetljiva, ali izuzetno iskrena publika s kojom treba stupati u konstruktivan dijalog jer su upravo oni ti koji će nastaviti sve ono što smo i mi sami dobili u nasljeđe. S njima svakodnevno radim, razgovaram, svađam se i mirim, smijem se i plačem, oni su ti koje poučavam, oni od kojih učim i oni s kojima prijateljujem na jedan učeničko-učiteljski način, ulazeći u njihove svjetove jednako kao i oni u moj. Najveći je blagoslov ostaviti tragu svakom od njih i kasnije ih susresti izvan škole kao odrasle, zdrave i odgovorne mlade ljude. Zahvalna sam svim učenicima, sadašnjim i nekadašnjim, što mi daju do znanja da odustajanje nije opcija, što treniraju moju tvrdoglavost i podsjećaju na snagu Gibonnijeva stiha: „Hodaj, nebo strpljive voli.“

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Književnost