Čovjek, to jedinstveno biće razuma u ovom sićušnom dijelu svemira, cijelog svog života okupiran je raznim ciljevima, težeći za uspjehom u svakom poslu kojemu je posvećen. Specifikacijsku strukturu faktora koji utječu na postizanje nekog željenog rezultata, temeljita znanstvena praksa naziva jednadžbom uspjeha. Neke od njih zaslužuju posebnu pažnju – one koje opisuju tragove uspjeha u odgoju i obrazovanju. Marija Montessori imala je svoju formulu. Slična je našoj, hrvatskoj formuli, samo je razlika u jednoj jedinoj riječi.
Ova talijanska pedagoginja i liječnica (1870 – 1952), ostavila je za svog života duboko utisnuti trag u svjetskoj prosvjeti, kao tvorac odgojne metode koja danas nosi njeno ime.
“Cilj je metode Montessori njegovati dječju osobnost, neizravno poticati zanimanje za različita područja, a učenje pretvoriti u igru. Naglasak nije na poučavanju djeteta, nego se osigurava poticajna okolina koja povećava dječju prirodnu radoznalost i omogućuje djetetu spontano učenje otkrivanjem. Moto je: ‘Pomozi mi da to učinim sam.’ Na taj se način jaki usavršavaju, a slabi jačaju. Djeca se ne pohvaljuju za dostignute rezultate, nego se potiče njihovo unutarnje zadovoljstvo postignutim. Poštuje se ritam svakog djeteta u usvajanju znanja, bilo da je riječ o natprosječno inteligentnom ili djetetu s posebnim potrebama. Djeca se navikavaju pomagati mlađima, uče od starijih učenika te uče poštovati međusobne razlike bez obzira na njihovo podrijetlo (rasno, nacionalno, vjersko).
Svoju je koncepciju odgoja Maria Montessori zasnovala na spoznajama o razvojnim fazama dječje osjetljivosti. Uočila je da djeca neovisno o mjestu rođenja, kulturi, jeziku i naciji imaju jedinstvene karakteristike razvoja. Zadovoljavanje tih razvojnih faza polazi od dvije pretpostavke: djeca imaju prirođene snage za samorazvoj i te se prirođene snage aktiviraju kad su okružena povoljnom okolinom. Zadaća je odgajatelja ili učitelja osigurati odgovarajuću sredinu i materijale koji će poticati samostalnu aktivnost djece. Oni su tu da organiziraju i usmjeravaju” – objašnjava Sandra Pokos, montesorska odgajateljica, edukatorica odraslih i ravnateljica zagrebačkog dječjeg vrtića Srčeko.
U Hrvatskoj je Montessori program zastupljen u desetak dječjih vrtića te u jednoj osnovnoj školi (Barunice Dedee Vranyczany), osnovanoj na inicijativu roditelja čija su djeca pohađala Montessori vrtiće. Nastava prati kompletan plan i program redovnih državnih škola, ali se ostvaruje po Montessori metodi.
Ovdje se, međutim, nećemo baviti metodskom koncepcijom ( za više o tome upućujem na internetsku stranicu spomenute osnovne škole). Cilj nam je bolje upoznati temeljnu jednadžbu uspjeha.
A ona je jednostavna, sažeta u jednoj rečenici kojom je sama Maria Montessori opisala sukus vlastite metode: “Nisam učinila ništa drugo nego proučavala DIJETE, primala i izražavala ono što mi je ono samo dalo i to je nazvano metodom Montessori”.
Ako malo bolje proučimo tekst ove rečenice, uočavamo da se radi o gotovo istom odgojnom PRISTUPU koji jednako tako sugerira i moderna pedagogija. Učitelji, nastavnici i odgajatelji sigurno u njoj prepoznaju pedagoška načela koja su učili na fakultetu. Stoga s pravom postavljam pitanje: Zašto onda odgojno obrazovni rezultati nastave u redovnim školama zaostaju za onima u programu Montessori? Isto bi se pitanje moglo postaviti i za usporedbu s Waldorfskim školama/vrtićima.
Obzirom na to da su pedagoški principi isti, tražimo nijanse. A na primjeru hrvatske formule uspjeha ( vjerno primjenjive u nastavnoj praksi) nalazimo i konkretan odgovor:
U rečenici kojom Maria Montessori opisuje svoj metodski princip, umjesto riječi “dijete” samo upišite “program Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta” – i dobit ćete odgojnu metodu koja je promašila struku.
