Zaboravite dosadne plaže i standardne tropske koktele. Malezija nije samo zemlja nebodera s muralima i uličnih lepinja roti canai – to je raj za ljubitelje apsurda, u kojem svaki kutak skriva neku ludoriju koja bi čak i Einsteina natjerala da podigne obrvu. Dok se na divnih trideset stupnjeva potim na suncu divljeg otoka Borneo i grickam durijan, razmišljam o zemlji koja može puno više iznenaditi od Dubaija - piše Slobodan Kadić u kolumni Putničke svaštarije Glasa Slavonije.
Dok sam letio prema Singapuru kao početnoj točki azijske ture, zrakoplov je bio pun puncat, a putnici su svjesno odlučili potrošiti svoj godišnji odmor na Maleziju, Tajland, Vijetnam, Kambodžu... Nekolicina njih u razgovoru mi priznaje, nikad nisu bili u Dubaiju ili Kataru, a htjeli su! Vrijeme leti i odlučili su se za dalje, ali pitoresknije i doista jeftinije putovanje. Novinari početnici i mnogi neuki influenceri i “jubitoberi” obično melju samo o cijenama kao da ništa drugo nije bitno. A ta zemlja koja uvijek iznenađuje je – Malezija. I nisam ovdje prvi put, možda peti, lagano sletim u Singapur, prepješačim granicu i već sam u gradu Johor Bahruu. A onda kao da mi stane vrijeme, Hrvatska je postala usporena, treba osvježiti moždane vijuge, životu dati ljepotu, a očima boju! A i sami znate, takva su sva putovanja, kada se kući vratimo, sjećanja rijetko blijede. Ah da, durijan mi vlaži prste, voće koje miriše kao nogavice mrtvog tigra. Kralj voća, kažu Malezijci, ali zabranjen je u hotelima i javnom prijevozu jer njegov miris može izazvati evakuaciju pola čovječanstva. Jedite ga na tržnici u Penangu i osjetite zašto ga zovu “kraljem voća” – ili kraljem bioterorizma.
Ne propustite plutajuća sela na Borneu, gdje Orang Laut (morski nomadi) žive na kućama-kutijama koje se njišu na valovima. U Sabahu možete roniti s morskim kornjačama velikima kao fićo, a zatim posjetiti Kinabalu park, gdje biljke jedu insekte. Da, Malezija ima mesožderne biljke koje love muhe – priroda ovdje igra fliper. Donijet ću kući koju mesožderku, ako me ne pojede do graničnog prijelaza Batina, jer me ima – poprilično.
U Sarawaku postoje domaćinstva glava (longhouses) Iban plemena, gdje su stare glave ratnika i dalje obješene kao trofeji, a večere uključuju svinjsku krv i “tuak” (domaći alkohol od riže). Još nisam ronio s morskim kornjačama u Sipadanu, u kojem morski psi klize pokraj plivača kao podmornice. Borneo nije otok – to je Jurassic Park s malajskim twistom! Priroda ovdje igra fliper, a srce čovjeku lupa brže od turbina na letovima Croatia Airlinesa.
Čak je i hrana čudnovata: nasi kerabu – plava riža s cvjetovima graška i konjskim mesom (da, stvarno). Ili cendol, desert od algi s kokosovim mlijekom i crvenim zrnjem koji izgleda kao s drugog planeta. A u Kuchingu? Kušajte “army stew” – kaos od svinjetine, raka i bambusa u jednoj posudi. Trudim se jesti ribu, ali katkad nije lako jer sam za “ne daj Bože” ponio i nekoliko čajnih kobasica i trajnih konzervi. Toga u Maleziji nema, a i kad ima, nije za naša usta, pa više vjerujem domaćem.
Malezija nije samo destinacija – to je zemlja gdje se normalnost topi kao durijan na suncu. Sljedeći put kad planirate novo putovanje – ne zaobilazite je, jer su povratne karte iz Europe oko 350 eura. Ali upozorenje: možda se vratite s pričom u koju nitko neće povjerovati! Ah, što me sve čeka, sad ću se pomoliti...
