Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Malena


  Slaba točka           Biljana Kovačević           04.06.2018.         1768 pogleda
Malena

Slaba točka, novela u nastavcima
Malena, 13.
dio
Prethodna poglavlja

Malena je bila miljenica cijele sobe, ma ne, cijelog odjela. Njen krevet je bio uz prozor i nikada se nije bunila kada su željeli prozračiti sobu. Ona je bila najmlađi stanovnik ove male zajednice. Tek je izašla iz škole. Mogla joj je biti kći. A i stasom je bila tanana, krhka, duge tamne kose, baš kao svako mlado djevojče te dobi. Ovdje je već nekoliko puta za redom. Nitko nije točno znao što joj se dogodilo i o tome se šaputalo.

Ležala je nepokretno u krevetu, ukočena i nije se mogla kretati bez tuđe pomoći. Oko njenog kreveta je uvijek bilo najživlje jer bi ujutro u prvi posjet došla sva ta mlađarija od stažista i praksista, okupili bi se oko njenog kreveta veselo brbljajući nakon što bi njih sve uljudno pozdravili. Pitali su je kako je, jel' joj bolje, nudili svoju pomoć, skakali na svaki njen poziv. Za njima bi došli oni malo stariji, naravno tu je bio i glavi tehničar. Uvijek poslovno ozbiljan, ali ipak s nekim dobroćudnim smješkom sakrivenim u kutu usana. I on bi upitao kako smo, i zaustavio se kraj njenog kreveta. Za vrijeme vizite, soba koja je bila poprilično velika napunila bi se svim doktorima, noćnim i dnevnim i popratnim osobljem. To su bili radosni trenuci. Uvijek je pala koja šala. Samo se Malena nije smijala. Šturo bi odgovarala na njihova pitanja i ostajala u svom ležećem položaju. Doktor Malene, nije bio Njen doktor. Prvih dana naravno bila je zaokupljena sobom. Zapravo, bila je u takvom stanju da je samo spavala i u rijetkim trenucima budnosti šutke snimala prisutne i sve što se oko nje događalo.

Malenu je zavoljela na prvi pogled. Ne samo zato što joj je mogla biti kći. U njoj je prepoznala sebe, onu djetinju sebe uplašenu od velikog svijeta i široko razgoračenih očiju. Između njih, iako nisu još progovorile ni riječ, postojala je neka neverbalna komunikacija. Primijetila je kako Malena pomno prati što se s Njom dešava. Ponekad bi izmijenile suosjećajan pogled i Ona bi joj uputila neki šturi osmijeh koliko je i sama mogla to nazvati osmijehom. Ona je pratila kako Malenoj često pozli, pa se svi ustrče, kako ju po dvoje vode na toalet, majka i sestra su je jedva uspijevale odvesti na tuširanje. Možda zbog Malene i svega što se oko nje zbivalo, ili naprosto od sna i tableta, Ona je svakim danom osjećala ponovo vraćanje snage u njene udove. Još je to bilo daleko od poželjnog, ali bar je prestala plakati. Njeni roditelji su već bili očajni zajedno s doktorima i dogovarali su se kako će Malenu otpustiti kući jer nemaju više što raditi s njom. Dobila je terapiju i sve u božje ruke.

Ona je počela više sjediti na krevetu nego ležati, već je radoznalije gledala oko sebe i pokazivala je znake da je spremna komunicirati. Dok je tako sjedila jednog dana ( a uvijek dok je tako sjedila, nasmiješila se Malenoj), Malena je teškom mukom ustala i došla do njenog kreveta. Zamolila ju je da pođe s njom do kupaone. Ona se rado odazvala, u sebi se pomalo bojeći da joj Malena ne bi iskliznula iz ruku. No, toliko ju je ganulo povjerenje koje joj je Malena iskazala da je mislila da može i poletjeti. Spremno se ustala, pružila ruku i njih dvije su se uputile. Malena je bila još jače stidljiva, no sada je na njoj bio red da ju uvjeri kako je to sve normalno. Pomogla je skinuti joj se i okrenula je glavu dok se Malena tuširala. Ponovo joj je pomogla odjenuti se, a ona je poželjela sama osušiti kosu s fenom. Pristala je. Majčinski je znala da ju treba ohrabrivati u svakom samostalnom gestu. No, to je za Malenu ipak bilo previše.

Pozlilo joj je pa je Ona morala pozvati pomoć. Smjestili su je u krevet, sestre i doktori su se uzvrtili, dali joj infuziju, mjerili tlak. No, ona je u svoj toj gužvi uspjela Njoj poslati nešto što bi se moglo nazvati nekim daljim nagovještajem osmjeha. Ona je carevala. Osjećala se velikom kao kuća. Nakon što su se svi razišli, otišla je do Malene i dugo je držala za ruku. Slijedeći dan Malena se pokušala sama podići iz kreveta. Još je bila sva pokočena, ali nekako je uspjela. Sve žene su sa zanimanjem pratile. Ustala je i obišla krevet i natrag legla. Već su svi nadležni čuli da se nešto neobično događa. Slijedećeg jutra bi nakon osmjeha koji bi joj Ona uputila nakon buđenja, Malena ustala i držeći se za krevete otišla polako do umivaonika. Sama je oprala zube. Počešljala se, doduše nezgrapno, ali svi su šutke likovali. Slijedećeg dana zamolila ju je da hoda s njom. Držale bi se kreveta, ali bi malo povećale udaljenost. Nikoga više nije htjela da ju vodi osim Nje. Dobre vijesti su začas stigle i do njenih roditelja. Malena je počela razgovarati s njima, a Ona joj je sa svoga kreveta pokazala osmjeh. ( osmijehni se osmijehni...) i u jednom trenu Malena se nasmiješila svojim roditeljima.

Svaki dan su dolazili, donosili joj voće, sokove, slatkiše, ali ona je sve ostavljala. Sada je poželjela to podijeliti s Njom. Zamolila je mamu da joj pomogne, uzela naranču u ruku i došla do njenog kreveta. Pružila je ruku i s naporom se pokušala nasmiješiti. Ona naravno nije mogla odbiti. Ionako je njen ormarić jedino bio uvijek uredan. Nije imala više novaca kod sebe, a nitko joj nije dolazio u posjet. No, ta naranča bila je nešto više od obične geste ljubaznosti. Ona se jedina uspjela probiti kroz zavjesu koja je ovijala Malenu i doprijeti do njenog srca. Povjerenje u ljude je opet uspostavljeno. Tako su njih dvije već hodale hodnikom. Malena sama bez držanja, a Ona samo u blizini. Za svaki slučaj. Glavni medicinski tehničar svaki dan je iz svoje sobe promatrao tu neobičnu igru.

Svaki dan je korak bio sve duži. Roditelji nisu skrivali oduševljenje i veliku zahvalnost. Pozivali bi Nju na kavu da popije zajedno s njima. Prihvatila je. Ta kako i ne bi. Ne sjeća se kad je zadnji put pila. A Malena je stala s njima zajedno u red za ručak. Sada se već osmjehivala vidno razvukavši usne. Ponekad bi njih dvije razgovarale, hrabrile jedna drugu. Malena se zainteresirala i za njen slučaj. I tako, nitko se više nije pitao koja koju više bodri. Zajedno su koračale i zajedno otpuštene istog dana. Malena je, doduše još uvijek pažljivo, ali sama otšetala s odjela.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Slaba točka



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: