Diplomacija je umjetnost političkog razgovora, suptilna vrsta prenošenja misli u srce sugovornika; jer ako ga pogodite u mozak, imat ćete rat…. A smisao diplomacije je upravo da se rat izbjegne – pogotovo s jačima od sebe. Zato je umijeće izbjegavanja konflikta i rješavanje konfliktnih situacija najveća osobina koju može nositi osobnost jednog diplomate.
Ali najvažnije od svega je biti svjestan sebe, u svijesti i podsvijesti malog i velikog mozga – ne letjeti visoko, a kada se već poleti, ne junačiti se na krivom mjestu u krivo vrijeme bez pokrića u znanju i tehnici letenja.
To je nešto slično kao u onoj priči iz vica o bahatom zecu i papagaju koji su putovali avionom i sjeli u poslovnu klasu bez rezervacije. Dođe stjuardesa i zamoli ih da prijeđu u ekonomsku jer sjede na pogrešnom mjestu. Papagalo kaže da neće. Ova mu zaprijeti da će pozvati pilota i da će ga izbacit iz aviona, a on joj kaže da ga boli kljun što će ga izbacit. Tada se istim riječima obrati zecu, a zeko ponovi sve isto kao papagaj (samo umjesto kljuna reče da ga boli rep). Vidjevši da nema vajde, stjuardesa se pokupi i ode po svojem poslu. A na to će papagaj svom kolegi suputniku: „Zec, znaš li ti letjeti?“ Ne znam, kaže zec. „Pa štose onda (piiiip).“
Isprike na ovoj maloj cenzuri, ali bilo je nužno…ovo je diplomatska kolumna i treba pažljivo birati riječi. No vjerujem da ste razumjeli.
Ali zlatna mudrost uspješne diplomacije nije samo u riječima i govoru, nego i stavu…ili, bolje rečeno, održavanju političke ravnoteže – kada je glede stabilnog moralno političkog stanja u zemlji nužno da si pravilno centriran po pravcu i elevaciji…Ni gore, ni dolje…ni previše lijevo, ni previše desno, nego taman negdje na sredini.
Školski primjer takvog diplomatskog balansiranja je, recimo, onaj iz vremena kada su nam Rusi nakon sloma živaca zbog druga Tita uveli sankcije pa smo spas za razvoj socijalizma potražili u prijateljstvu sa Amerikancima. I taman kad nam je krenulo, evo ti Che Guevare…ni prije ni kasnije nego baš sad kad ne treba… Došao u hitnu gerilsku posjetu prijateljskoj Jugoslaviji kako bi na lijepe riječi dobio oružanu podršku u dinamičkoj revolucionarnoj borbi protiv statičke američke agresije, a u cilju jačanja kubanske revolucije. Radilo se o nekoj planiranoj humanitarnoj donaciji njegovim borcima otpora u vidu nekoliko kontejnera lakog naoružanja. No Tito mu objasni da to nema smisla, pogotovu sad u vrijeme kada smo politikom miroljubive i aktivne koegzistencije postigli sporazum o neograničenom peglanju American Express, na račun Bijele kuće.
Shvati dr. Che Guevara da je zbilja nezgodno i kad je već mislio da je uzalud potegnuo do Beograda, Stari zapali kubanku, otpuhne dim i reče. „Ali imam rješenje… Dakle, slušaj….ne možemo ti poklonit oružje jer bi to bilo nepristojno i nezahvalno od nas, ali možemo ti ga prodat. Biznis je biznis i to nam Amerikanci neće zamjeriti.“
„Evo ruka maršale“, zahvali se Che, i relativno zadovoljan vrati se kući…..Eto, to je drugi primjer.
A treći se tiče sposobnosti orijentacije u vanrednim političkim prilikama, kao što je, hajmo reći, ona iz 56-te, neposredno prije Mađarske revolucije, kada Tito na povratku iz Moskve skreće u Budimpeštu da posavjetuje Imru Nagyija i njegove drugove da ne budu naivni jer se povijesna iskustva mirne dezintegracije Jugoslavije sa Rusijom ne mogu primijeniti u Mađarskoj, i onaj tko im je to rekao da se ne razumije u politiku. Nisu ga poslušali, i desilo se ono što se desilo. No sam posjet ipak nije bio uzaludan. Rusi su cijenili njegove diplomatske napore da urazumi mađarsko kontrarevolucionarno vodstvo i odmah pristali potpisat bilateralne sporazume o prodaji novih MIG-ova po akcijskoj cijeni i nesmetanom izvozu Vegete u SSSR.
Eto, tako to bijaše nekad kada se pazilo na svaku riječ….A onda je došla demokracija…i nitko više nigdje ne pazi što priča. Ni studenti, ni đaci…ni ministri, ni premijeri.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
