Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Virkas

Mala Moskva u Virovitici: Spasiba, Čehov/fala ti, Splite

  Marina Mađarević           15.02.2020.         1582 pogleda
Mala Moskva u Virovitici: Spasiba, Čehov/fala ti, Splite

U sklopu šesnaestih Virovitičkih kazališnih susreta (VIRKAS) odigrana je predstava „Mala Moskva“ koju potpisuju dramski pisac Tomislav Zajec i redateljica Olja Lozica, a udruženim umjetničkim snagama ostvarili su je Kazalište Playdrama i HNK Split, okupivši pritom sjajnu glumačku četvorku – Petru Kovačić Pavlinu, Moniku Vuco Carev, Anu Mariju Veselčić i Nikšu Arčanina.

Predstava koja je praizvedena 3. studenoga 2018., a 2019. godine zasluženo nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave, na zanimljiv način promišlja o životima četvero članova jedne obitelji.

Riječ je o kazališnom komadu zasnovanom na četveročinki „Tri sestre“ ruskoga dramatičara Antona Pavloviča Čehova, uz napomenu da je pod svjetla reflektora, osim triju nesretnih sestara, Olge (Kovačić Pavlina), Maše (Vuco Carev) i najmlađe Irine (Kuzmanić), postavljen i njihov brat Andrej (Arčanin) koji u originalnom tekstu biva zapostavljen i odložen u crno-bijelu karakterizaciju lika. U devedeset dinamičnih minuta zalazimo u život Male Moskve, obiteljskoga doma kojemu je neobično ime nadjenuo njihov pokojni otac. Fizički (i psihički) razasutu braću na istome je mjestu okupila Irinina rođendanska proslava.

Ruska drama postavlja se u dalmatinsku stvarnost, prikazujući četvero mladih ljudi zauvijek obilježenih vlastitim propustima. Prije svega, riječ je o izuzetno zatvorenoj Olgi, profesorici koja biva okaljana zabranjenim odnosom pa zbog istoga bježi od svijeta, pokušavajući se skriti među zidovima propadajuće Male Moskve. Na svojevrstan način, zabranjena ljubavna afera s ruskim vojnikom poremetila je i život njezine sestre Maše, a nemoć i izuzetna želja za pronalaskom prave ljubavi veoma su obilježile i njihovu najmlađu sestricu Irinu.

Kako ne bismo povjerovali u izdvojenu ranjivost ženskoga roda, javlja se i Andrej, asistent na fakultetu, poznavatelj književnosti, ali i kockar koji vlastitim sestrama taji svoje ljubavne preference. Svi oni izuzetno su obrazovani, što dokazuju mudri narativi i govorne karakterizacije proizvedene iz riječi Čehovljeva Andreja („Zahvaljujući ocu, sestre i ja znamo francuski, njemački i engleski, a Irina zna još i talijanski! Ali – kako smo to skupo platili!“) te sklonost stranim jezicima (vidljivo u njemačkim i francuskim pjesmicama), ali nadasve „oduzeti“ od stvarnosti. Svaku neugodnu temu stavljaju pod tepih, nadomještajući nedostatak odgovora suludim igricama u kojima tragaju za šesteroslovnim gradom čije ime započinje slovom M, ignorirajući time i stvarnost (Moskvu!) koja stoji pred njima.

Tek u trenutku izuzetnoga kaosa, u trenutku u kojemu „spuste vlastite štitove“ i (doslovno i metaforički) prekriju lampe plahtama, na površinu će isplivati stvarni identitet, požar emocija kojim se pali svaki prljavi trag prošlosti. Učenost i iskonstruirane uloge zamijenit će narodno i iskonsko. Velebne strane izreke bit će pometene kad stvarni problemi budu iskazani riječima, iskrenim materinskim riječima čakavskoga narječja i splitskoga govora.

Završne scene posebno su zaokružene naglašenim jezikom i upotrebom scene. Sjajna filmična scenografija Igora Vasiljeva omogućila je stalnu prisutnost likova na sceni, ali i omogućila mudra dramska rješenja. Veliki kauč nasred pozornice poslužio je kao uporište i utočište likovima koji se na njemu zatječu. On priziva sjećanje na djetinjstvo, neke prošle rođendane, roditelje. Infantilne težnje izgubljenih djetinjstava u sadašnjost dozivaju i narančasti baloni koji su poslužili i kao sredstvo za umirivanje ljutnje, ekstaze, tuge…

Tu su se zatekla i četiri stolca koja ekonomično umanjuju nepotrebne izlaske sa scene (ujedno imaju i svojevrsnu osuđujuću ulogu kojom likovi, čim sjednu na svoj stolac, postaju prosuđivači situacije), a devet lampi (koje simbolično unose ideju danteovskih devet krugova pakla kroz koje i sami likovi prolaze) poslužilo je kako bi na razne načine razigralo i aktiviralo (očekivanu, ali vješto izbjegnutu) statičnost i turobnost dramske radnje.

Težina radnje ipak se nije mogla u potpunosti izbjeći. Svi likovi opterećeni su ljubavnim promašajima i nedostatkom emocije. Čehovljeve sestre tragaju za povratkom u Moskvu, a splitske traže povratak u dane koji su bili ispunjeni toplinom i zajedništvom, postavljajući pitanje: „Zašto nima ljubavi?“

Zapravo izbjegavaju priznati samima sebi da su njihova očekivanja, baš kao i upitne odluke i izostanak moralno-etičkih smjernica, problemi koji koče njihove živote i unose nepokretljivu nepodnošljivost svakodnevice.

Stavljanje životinjskih maski pretvorilo je tragično u grotesku, dok je uporaba motiva krvi u smislu izgubljene časti, nevinosti (kada se krv pojavljuje u obliku parodiranoga „klanja“ rajčice i bušenja crvenoga balona), ženstvenosti, morala, želje za životom podsjetila na ljudsku „krvavost ispod kože“, ranjivost i vječno traganje za sigurnim mjestom usred ovoga moskovski hladnoga svijeta. Valja zaključiti da je ovu hladnu rusko-dalmatinsku dramu ugrijala spasonosna bratsko-sestrinska ljubav i svijest o tome da se život nastavlja, čak i protiv naše volje.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas