Bez razmišljanja svakodnevno susrećemo osobe koje se, barem na prvi pogled čine kao svaka druga, kao mehanizam u nekom stroju ili sustavu koji nazivamo život. No svaki pojedinac želi vjerovati u posebnost osoba i da svatko krije drugi svijet, onaj što čini osobu čovjekom. S takvom spoznajom upoznali smo i Josipa Rajkovića. Na isto ono prvo oko obični je djelatnik Kauflanda u Virovitici, osoba koju svakodnevnim kupovanjem susrećemo na odjelu voća. No daleko od toga, iza tog prvog pogleda krije se potpuno drugi svijet. Satovi, police, ormarići, stolovi, vrhunske slike akrili na platnu, olovka, sve što možete zamisliti polazi mu od ruku! Za Josipa to nije samo strast, već i kvalitetno druženje s obitelji i manjak problema pri odabiru poklona. Kroz naš razgovor s njime upoznajte osobu koja po željama radi ručne radove čega god se sjetite, od lampe do zidnog sata! Od portreta do pejzaža.
Kako je sve krenulo?
- Radim to tako što volim to. Nije tu zarada u igri, uživam u tome. Koliko se sjećam, djed, od majke tata mi je prvi gurnuo olovku u ruke i dao mi je nekakvu bilježnicu, nije on bio ni umjetnik ni neki crtač, ali kada bi tamo preko zime spavali onda bi i crtali. Onda bi počeo i sam, u osnovnoj sam uvijek drugima crtao po četiri, pet radova pa se trudiš da svaki bude drugačiji i svi bi dobili jedinice kad bi profesor skužio da je jedna ruka radila. I onda je došao internet, tipa hoću isprobati akrilne boje na platnu pa onda gledaš na YouTubu videe ljudi kako slikaju, u koracima kako treba izgledati. Pa onda pokušaš nešto drugo. Jedno vrijeme sam sa suhim pastelama bio zagrijan. Sada mi je najbolje na olovkama, to mi je najzanimljivije, više mi nekako leži, a i najmanje je prljavo jer mi žena prigovara.
Osim crtanja, pod vašu ruku dolazi i drvo!
- Pirografija, nacrtam nekakvu skicu, mnogi misle da je komplicirano, uzmem s interneta sliku koja mi se sviđa i onda olovkom skiciram. Ništa tu nije rađeno s CNC strojevima, sve je ručni rad. Svodi se na to da ako idemo na rođendan, ja se sjetim nešto napraviti, išao sam šogoru na rođendan, kupim u trgovini čaše za rakiju i napravim mu stalak za njih. Satova sam brdo poklonio. Barem nemam problema s poklonima!
Koliko treba vremena za jedan ručno napravljeni zidni sat?
- Tu najviše vremena ode na rezanje drveta, pa dok iza napravim kućište gdje će ići mehanizam sata i dok ne izbrusim drvo sve do zadovoljstva. A onda slikanje uopće ne traje dugo. Sjednem za stol, upalim lampu, stavim slušalice na uši u odem tko zna kud.
Koji je postupak, od publike do ideje.
- Kada nešto pogledam ili pronađem na internetu da mi se svidi - radim. Hrpu stvari povlačim s Pinteresta, tamo ima tih ideja, donesem doma paletu ili drvo koje mi se učini zanimljivo, nemam pojma kakvo je drvo, učini mi se šareno i fino. Nekada radim ideje za sebe, s Pinteresta ili takvo što, ali imam hrpu ljudi koji vide moje radove i onda bi i oni to htjeli. Rekla mi je žena da želi Memory box za unuku. S datumom rođenja, težinom bebe, vrijeme, unutra bi neke uspomene stavlja. I onda tako ljudi nešto vide pa se jave. Dogodilo se i to da se ljudima žuri i hitno im treba nekakav poklon i onda mi donesu gotovu dasku iz Kauflanda, one za rezat kobasice i kažu „Ajde mi nešto na brzinu napiši“. U principu takve stvari nikom ne naplatim, to su ljudi koji me znaju i traže me nešto na brzaka. Stalno imam nekog, ili se čuje preko ljudi koji već znaju što radim pa mi se jave. Dosta mi ljudi pošalje sliku preko Facebook-a, ja odem u grad izraditi fotku i na kraju slikanja poklonim im i fotografiju. Moraš imati nešto u što ćeš gledati. S tabletom mi je problem što ga stalno moraš okretati, on se uporno gasi.
Načini reklamacije?
- Pa imam na Facebook-u stranicu gdje stavljam radove. Imam dosta ljudi koji stalno hoće, evo jednom kolegi sam napravio puno poklona, anđela za spavaću sobu, pa njegova žena naruči za krstitke nekakvu sliku, pa za vjenčanje slika. Ali imam i ljude koji čuju preko poznanika, pogotovo ako stavim u nekakvu grupu kao onu Majstor u svom domu, to je puno širje, nisu samo tvoji prijatelji.
Jedna Vaša slika ponosno stoji u Američkoj galeriji?
- Da, to sam radio jednoj ženinoj kolegici koja živi u Portariku ali radi u Majamiju. Došla je tu na druženje. I kada je odlazila skužio sam da bi joj trebao nešto napraviti, a ona voli konje pa sam joj naslikao na papir. Ona je to odnijela i kasnije mi je netko rekao da je ona to odnijela u Majamiju u nekakvu galeriju. Jedno vrijeme sam stavljao svoje radove na neku stranicu na kojoj se prodaju ručni radovi. Otvorio sam profil i stavljao sam svoje radove. Radio sam lampe i jedna je otišla na Floridu, kasnije mi se ta žena javila da je oduševljena. Onda mi je žena na Facebooku objavila da poklanjamo sliku i odabrala je neku ženu iz Splita i njoj smo poslali slike konja. Tako da je i tamo jedna.
Balansiranje redovnog posla i strasti koja zahtjeva vrijeme?
- U principu jedva čekam kada mogu ugrabiti vremena za te stvari. Htio sam se učlaniti u klub, u gradu ali sam skužio da nemam vremena. Trudim se što više vremena provoditi s klincima jer nisam od onih tipova koji imaju doma klince pa sjede u birtiji. Ja se trudim što više biti s njima i njih što više angažirati. Obožavam kad sjedim na terasi i kada mi onu dođu i nešto pitaju, ili bi htjeli crtati i slikati. Kad si idem kupiti platno za slikanje oni uvijek pitaju mogu li i njima uzeti. Kupim im malo platno, nacrtam im nešto olovkom pa onda oni idu dalje. Vole moje olovke i kistove koristiti. Volim s njima raditi. Nika (kćer) je bila ljubomorna malo kada se rodio sin, i tad je bila u fazi Frozen i tu smo na terasi dva dana pravili Frozen dvorac od stiropora. Ona je uživala, lijepili smo stiropor s vrućim ljepilom pa je ona morala sudjelovati i onda si je stisnula na prst ljepilo i uhvatila se nekako za obrve i sljepila. Morali smo je šišati. Luka (sin) voli crtati, voli vani šarafati s drvetom i bušiti, piliti.
Koji su idući koraci?
- Htio bi imati izložbu, skupiti sve crteže, slike, volio bi da budu portreti. Pozvati ljude, sve poznanike, neka se svi najedu i napiju i da bude dobro druženje,možda tamo za pedeseti rođendan...
Vaša slika naslovnica je romana jedne mlade autorice.
- Jedna slika je završila kao naslovnica za roman. Knjiga je na njemačkom napisana, zove se „U sjeni vilenjaka“. Napisala ju je cura koja je tada išla u srednju školu. Oni su mene pitali mogu li im ja napraviti naslovnu sliku. Objasnili su mi o čemu se radi i po tome sam napravio. U toj izdavačkoj kući su ubacili nekakve boje i uglavnom, završila je na naslovnici. I te žene koju su radile u toj izdavačkoj kući nisu se mogla načuditi da je to napravio tip koji radi u trgovini i da prebire voće.
